Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

STRŠLJENI

Ljeti navečer u sobu ulijeću stršljeni, plešu svoj pijani ples oko svjetiljke.

Iz iskustva znamo da je stršljena moguće ubijati novinama, a može ga se i poprskati sredstvom koje nosi bizarno ime Biokil. Okršaj novinama mnogo je plemenitiji, uključuje stanovit rizik, zahtijeva spretnost i neustrašivost, te bi ga se u nuždi moglo usporediti s borbom protiv kakvog zmaja. Ako stršljen pod prijetnjom novina pristane izletjeti kroz prozor, život će mu biti pošteđen.

U služenju otrovom nema ni traga takvoj neizvjesnosti, a i sve herojske usporedbe sasvim su neumjesne. Pod djelovanjem Biokila stršljen još malo leti oko svoje svjetiljke, zatim počinje gubiti visinu, srlja zrakom ovamo i onamo, pada, grči se na podu i umire.

Ja, međutim, imam zelenu mrežicu koja nam je služila za ribe dok smo imali akvarij. Njome hvatam stršljena i bacam ga kroz prozor. Uvježbala sam to već prilično dobro, ne bojim ga se, govorim oholo, jer ubost će me samo zabunom, samo zato što me se boji, a ni od tog uboda ne bih umrla. Nekako ih volim zbog tog pijanog plesa oko svjetiljke. Prema moljcima iz brašna, na primjer, nisam toliko ljubazna.