Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ISTOČNI ARIEL

Što želite da vam donesem? upitao je.

Oni su iznijeli svoj uobičajeno neskroman popis želja na kojemu su se našli mačevi, transformeri i pištolji na vodu. I još ponešto.

Ja želim, započela sam rečenicu i zatim čekala da nastane tišina. Nije nastala.

Ja želim samo jednu običnu, malu, najmanju, započela sam ponovno, pokušavajući izazvati znatiželju. No obitelj nije pokazala znatiželju.

Slušaj me! izrekla sam fatalne riječi i u zraku se odmah osjetio lahor otpora: ona hoće da je se sluša?! Želim samo jednu kutiju Ariela, rekla sam, brža od misli. Jednu malu kutiju, najmanju koju nađeš u dućanu.

Ali zašto? glasilo je pitanje, pa Ariela ima i ovdje. U našoj kupaonici.

Točno, rekla sam, ali to je istočni, donesi mi zapadni.

Onda moram misliti na to, rekao je i uzdahnuo tako da bi i kamen proplakao. Onda to još moram i donijeti, kilogram više u prtljazi, moglo bi biti problema na aerodromu…

Samo jedna mala, najmanja kutija od 600 grama, zamolila sam kao pravo oličenje pozitivne junakinje, skromna, lijepa i samozatajna – znam da ti je to jako teško, ali možeš mi je donijeti i praznu.

Što ću s deterdžentom?

Istresi ga u kanalizaciju, rekla sam i izišla iz sobe, ne osvrćući se na njegovo užasnuto lice.

Zapravo, ta mi kutija gotovo i nije trebala, ali ako čovjek želi biti siguran…

Putnik je otputovao, ja sam ostala. Zatrpana hitnim narudžbama koje su tada, kao i obično kad bi on putovao, bezobzirno pljuštale.

A školu u međuvremenu nitko nije ukinuo. Ni potrebu za ručkom. I veš-mašina također se veselo okretala, pomažući danu da brže dođe kraju.  Obično sve to mogu glatko izdržati tri dana. Četvrtog mi je strpljenje pri kraju. Petog nastupa očaj, šestog čudo zahvaljujući kojemu novom snagom krećemo iz početka…

Na sreću, trećega se dana moj životni suputnik trebao vratiti s puta. Na nesreću, trećega je dana nazvao i rekao da je sklopio sjajan posao i da se vidimo sljedeći tjedan. Vjerojatnije krajem nego početkom.

Četvrtog dana bila je subota, djeca su bila kod prijatelja u susjedstvu. I tako sam u subotu predvečer odlučila pospremiti svoj stol. Nema ljepšeg provoda kad je čovjek sam i na rubu očaja.

Maknula sam sa stola sve što se maknuti dalo, stavila pred sebe veliku plitku posudu punu vode i zapalila male svijeće koje su plutale u njoj. Moram nekamo otići, rekla sam tiho, moram nekako otići odavde. Zatvorila sam oči.

Zvijezde, svud uokolo bile su zvijezde i činilo se da zvijezde pjevaju. No bio je to nebeski pjevač. S glasom Davida Gilmoura. Letio je niže od zvijezda i zato je bio nevidljiv. A njegov je glas letio neovisno o njegovom tijelu, vrtložio mi se oko glave, pripijao tijesno uz ušne školjke: možeš li razlikovati, misliš da možeš razlikovati, razlikovati…

Gdje si? rekla sam.

Blizu.

Gdje blizu?

Tlo me ne drži pa sam gore.

Zašto te tlo ne drži?

Ne znam razlikovati, uvijek se povlačim iz igre.

Razlikovati – što?

Ovo nebo od onoga pakla, ono što mi treba od onoga čemu se divim, ono što želim od onog o čemu je ugodno misliti… ni dobar vjetar od opasnog, ni krik galeba od krika djeteta…

Glas mu je nezadrživo klizio u pjesmu…

Ni istočni Ariel od zapadnog Ariela? rekla sam – i uništila čaroliju.

Opet je sve bilo obično, kompjuterskim ekranom letjele su posljednje zvijezde. Priča je ostala u krhotinama.

Kad se pojavila kutija, potvrdilo se ono što sam ionako znala. Istočni ima fosfate, zapadni je garantirano bez njih.

Putnik je, kao ekološki svjesna osoba, donio punu kutiju.