Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

UVALA

Na otoku postoji daleka uvala do koje treba hodati više od sata. Ali vrijedi truda. Plitka voda nad valovitim pješčanim dnom ima takav osobit sastav da se sva pravila i sve strogosti razuma stišavaju, povlače u kraj,  šćućuruju između stijena. Nekakvi oceanski valovi polako se kotrljaju iako se čini da nema vjetra i možeš se bacati u njih kao dijete, s djecom. Sad ćemo se zajedno baciti u propast! uzvikuje glas, dok bijeli morski pas kruži oko velikih hrvatskih otoka, a crne udovice grizu i grizu nedužne vlasnike vinograda… I koliko god puta pljusneš u to toplo more, nije ti dosta.

Uvala u kojoj se igra vodeni nogomet.

Uvala u kojoj se ljudi gađaju mokrim pijeskom.

Uvala koja glumi atole južnih mora, izbacuje na obalu oklope divovskih kornjača.

Uvala koja pitomo čeka baš nas, svoja malena, beznačajna, iz pjene ponovno rođena božanstva – kao da nam na ulaz nije postavila zapreku u obliku suhih morskih trava u koje se upada do koljena.

Više od sat tamo i mnogo više od sat natrag. Danima se nikome neće dati ponovno toliko hodati po toj vrućini.