Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ŽENA KOJA PADA

Napredovala je: uspinjala se uz brdo s jezerom na vrhu. Mislila je da će naići na otpor, da će gospodar jezera pokazati svu svoju moć, okružiti brijeg zvijerima i obručima vatre, no nije to učinio. Vidjevši pred sobom otvorenu stazu, mislila je da će sve biti dobro, ako samo uspije nijednom ne posrnuti, ne pasti.

Napredovala je plaho se ogledavajući, sluteći zamku, napad iz zasjede. No svakim je korakom ipak išla sve sigurnije. Povjerovala u plavu pozivnicu sa sunčevim kolobarom i ponašala se kao da prilazi vratima vlastite kuće.

Već je vidjela vrh.

Gospodar jezera sjedio je na stijeni i kad bi svjetlo padalo iskosa, izgledao je kao da se smiješi; kad bi svjetlo padalo okomito, njegove su usne izražavale tek prezir. Dok se penjala, gledala ga je pod kosim svjetlom. Kad je stigla na vrh, bljesnulo je okomito, ali tada je već pred njom bilo jezero, najplavlje, kristalno neprozirno. Malo je zastala, a onda se bacila u plavu vodu.

Kakvo je to bilo blaženstvo! Kakvo slatko utapanje, užitak u predaji, more slika, topli bljesak od kojega joj se činilo da i sama isijava svjetlom –

A onda se opet našla na obali, jezero ju je izbacilo ne ostavivši ni kapljicu svoje teške vode na njenoj najljepšoj odjeći, a kamoli na tijelu. Eto vidiš, rekao joj je pogled sa stijene, ne možeš ga prisvojiti. Gospodar je posegnuo – i u trenu mu se jezero, sa svom dubinom i neprozirnim plavetnilom, našlo na dlanu. Sada se smiješio zaista, svojim jedinim stvarnim osmijehom, smiješio se jezeru i jezero se smiješilo njemu. A žena se bacila se u provaliju u kojoj više nije bilo neprozirne plave vode.

Padala je kroz brijeg, sudarala se s kućama i gradskim četvrtima.

Padala je kroz trgove, ulice, velike dućane s odjećom, male prodavaonice rijetkosti, rock-koncerte, galerije slika, restorane zdrave hrane i zelene biljarske stolove. Ljudi su je vidjeli i nisu je vidjeli, nisu znali reći što je na njoj posebno, zbog čega im je neugodno kad je gledaju, nisu znali reći – jer nisu shvaćali da pada.

Padala je kroz svjetove kao meteor, gaseći se, sjajeći se, žudeći za morem koje bi je prihvatilo i utopilo. Lice joj je gubilo boju, tijelo oblik, ime joj je blijedjelo, glatko i sklisko propadalo kroz tuđe rečenice. Vrijeme, međutim, nije imalo ništa s tim, ono je napadalo drugim ritmom, po svojoj volji – samo dok se uspinjala uz onaj brijeg nije ju diralo.

Još uvijek pada.

Ponekad zaspi padajući.

I sanja da opet stoji na vrhu brijega, uz rub neprozirne plave vode. Skromno se divi, zahvaljuje pristojno, ali pomalo odsutno, pa korakom žene kojoj se nikamo ne žuri ponovno silazi u ravnicu. Možda je tako trebala učiniti?