Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

 SREDOVJEČNOST

Parovi koji subotom idu na tržnicu. Razmišljanje o udobnosti, ulaganje u udobnost. Što svježije povrće, domaće pile po dogovoru. Malo poslije kava: žensko društvo, muško društvo, ponekad miješano, uz smijeh. Prije se ne bih usudila reći sve što se sad usudim, govori žena bacajući preko stola vragolast smiješak.

A svijet ionako ne možeš promijeniti!

Neka druga žena pripovijeda kako su ona i njen muž nekoć pili makar kakav čaj, a onda shvatili kako ima finijih i manje finih mirisa-okusa. U tome se može uživati na profinjeniji način – jest da košta, ali valjda smo zaslužili. Znaju gdje se otvorio novi dućan, znaju kamo otići i u drugim gradovima.

Pričanje o čaju, pričanje o vinu, pričanje o siru. Rast beznačajnosti, spor, ali uporan.

I pričanje o poslu, kao i uvijek, poput stroja koji je davno stavljen u pogon, ali još uvijek solidno i ravnomjerno radi, premda su se neki dijelovi možda pomalo izlizali. Rad, naravno, bez zanosa. Ponekad s malo ljutnje, uz često spominjanje nedostatka vremena, tolikih ponuda kojima ne možeš reći ne. S tračkom nekog pomalo očajnog samozadovoljstva.

Sitne tjelesne tegobe kojima se obraća i previše i premalo pažnje.

Glas muškarca koji zadovoljno izjavljuje kako se pomirio s tim da se u životu ne može dobiti sve.

Rečenice koje počinju s „kad čovjek ostari…“, „u mladosti to još i možeš, ali…“ Rečenice izgovorene s tračkom nevjerice, jer zapravo nismo još stari, zar ne? I možemo sve što želimo. Ali zašto bismo željeli besmislice?

Žena koja izjavljuje, također s nekim zadovoljstvom, kako više nema živaca ni za što osim najboljeg. Ni u kinu, ni u kazalištu. Nigdje.

Zadovoljstvo?

Solidan, veliki auto koji ćemo prodati dok se isplati?

Svoj mir, svoj fitness, svoji mali obredi. Svoj časopis, svoj autoritet. Podbočenost svojim stvarima. Svoja djeca, s kojom se ne da razgovarati. Svoja djeca, o kojoj se može razgovarati. Ali ne mora.

Gubitak znatiželje.

Proslave rođendana, u inat malim demonima straha.

Pojačana sila gravitacije.

Gubitak smisla za beskorisno, ukoliko je takav ikada postojao.