Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

VRHNJE

U frižideru se razlilo vrhnje i teško je sad tome ući u trag: tko ga je kupio, u kakvu ga je zdjelicu stavio, i tko je uopće zgurao sve te vrećice na najdonjoj polici.

Muškarac se vratio s posla i počeo galamiti:

– Kakva je ovo svinjarija? Kako možeš to tako ostaviti? Ne misliš valjda da ću ja sad još i čistiti frižider?!

Žena je rekla:

– Nisam vidjela da je proliveno.

– Nisi vidjela? Vraga nisi vidjela! Ti nikad ne vidiš takve stvari! To je tvoj stil!

Žena je zastala, zagrcnula se, na trenutak ostala bez riječi.

– To nije samo moj posao – rekla je – koliko ću ti puta reći da to nije samo moja dužnost…

– Cijeli dan si bila doma i baš te briga! – vikao je muškarac, a žena je gledala kako mu lice postaje ružnije. – Ne možeš napraviti ni takvu sitnicu, baš ništa!

– Ništa? Ali ja sam danas…

– To je tvoj stil! I stil tvoje djece! Nitko ništa ne vidi, nitko ništa ne može!

– Djeca nisu samo moja…

– I što sad? Misliš da ću ja to prati? Misliš da sam ja tvoj sluga? To bi bio idealan brak za tebe?

Dan je bio ponedjeljak i spremala se kiša, ljudi osjetljivi na vrijeme patili su od glavobolje, zaljubljeni se ljubili na ulicama, terminalni bolesnici umirali u bolnicama.

Muškarac je prao suđe, žena stavljala med u čaj; jedno je dijete imalo virozu, drugo još nije došlo iz škole, treće se spremalo na put.

– Mrzim te – rekla je, a ruke su joj se tresle – mrzim te.

Muškarac je bijesno prao frižider, žena je jecala, onda je napokon bila noć.