Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ALPSKO DOBA

U nekoj drugoj zemlji, ostavljenoj i zaključanoj, u hotelu koji je nekoć bio tek spartanski uređen planinarski dom, kuhaju nam po narudžbi knedle s marelicama. Vani se spušta hladna ljetna noć, s oblacima iznad planina koje su pravo prestale biti ljubičaste, a unutra svira provincijski bend. Uvijek ista želja: zaplesati! Utonuli u udobnost smijeha, domaće kuhinje i laganog bijelog vina, odrasli ne ometaju komentarima djevojčicu koja se vrti u ritmu glazbe, sama ispred podija. Na trenutak joj dopuštaju njenu potpunu predanost.

Uvijek iste karike nadovezuju se na taj prizor: miris svježih keksa iz pekarnice koja je radila samo dva ljeta u podrumu hotela. Slijepi ljudi u polaganoj šetnji svojim zasebnim parkom. Hotelska soba u kojoj kartamo – dvorana, zapravo, za lovačke večere? – dok vani pada kiša. Miris kiše, miris šume nakon kiše, miris asfalta pod prvim kapima, miris kuće u kojoj stanujemo, svjež i gotovo jestiv. Ja sam debeljuškasta curica s pletenicama i visoke mi trave dopiru do ramena, lopuhov list na glavi štiti me od sunca. Popet ćemo se na čeku, tamo, na rubu šume! Nemoj, te ljestve su trule! Ali ljestve nikada nisu baš toliko trule da se ne bi moglo popeti, do klupice, do pogleda, do zelenog. S druge strane su zmije i maline, gotovo neprohodne trave, sve dok ih ne pokose, već treći put ovog ljeta, i onda ćemo se zakotrljati niz vlažno i osunčano, niz bodljikavo, ravno u stvarnost?

Ne, ne još. U popodnevni san pod plahtama, krutim i svježim, pod glatkom zlatnom svilom popluna, pod okriljem brda, balkona, crvenog cvijeća na balkonu, i poneko teško vozilo koje protutnji cestom ispred kuće samo će potvrditi slast toga sna. Dok se budimo u ostatak dana, naša gazdarica, brza i uvijek malo mrgodna, sitna žena pod čijim se rukama gomilaju rabarbara, maline, mlijeko s pjenom, šmarn i vrčevi vrele vode, odlazi pjevati. Uvijek jednako kristalnim glasom, ona pjeva svoju prijetnju i zahvalnicu uz pratnju malih orgulja. Kroz poslove i dane, uvijek jednako? Zar i poslije, dok vrijeme odnosi njene goste jednog po jednog, i dok unuka koju je odgojila donosi nepredviđeno dijete na svijet u sedamnaestoj? I što je sad s tim djetetom, i što je s čovjekom koji skače u ledenjačko jezero, što s jezerom? Što je s malinama u vrtu koje me grle, zaogrću titravom sjenom kad god, odloživši papir i boje, ustanem s klupe u vrtu iza kuće?