Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

VARAŽDINSKI INTERMEZZO

Naravno, ovo je najljepši grad.

Ima groblje na kojemu te anđeli podižu toliko visoko da vidiš cijeli svijet; u ruke ti stavljaju zastavu, crnu i zelenu, još ne znaš da ćeš s njom put podzemlja. Ima i utvrdu na čijem travnatom zidu vrebaš trenutak izlaska, ali ti uvijek nekako uspije promaknuti, tako da i ne znaš više tko bi to trebao izići preko mosta, kroz cvijeće.

Siroti pijani čovjek na trgu u tom gradu rekao je: onaj Bog tam gore – pokazujući prema vrhu crkvenog tornja – taj bu vam platil. Dva kandidata za sličnu budućnost smiješila su se dvostrukim osmijehom bliskosti i odbojnosti, rastavši se od svojih pet kuna. Nemoj stalno bježati, rekao mi je ljubazni svetac od kamena, zaustavi se.

Zaustavljam se – kako je lijepo u anonimnosti kavane! – i vidim sebe kao vlasnicu malog dućana. Ovaj grad je dobar za takav posao: tonući u slast lokalnog dijalekta već prodajem cvijeće s oblaka, posuđe od baršuna, kruh naplavljen iz drugog vremena. Zapravo sjedim u slastičarnici Dora, ali ispod sveg privida na sebi opet imam bijelu haljinu ljeta, zlatno ukovrčan dan – ona ima strašne amplitude u oscilacijama, kaže čovjek za susjednim stolom.

Lijepo je ovdje, govorim iz područja riječi, u pratnji svojih zmija, svog rumenila. Prijatelji zajedno piju kavu, meni se ljušti nepce, ozlijeđeno jučerašnjim putničkim sendvičem. Izabrala sam loše mjesto u kavani, baš na prolazu, opet sam izabrala pogrešno.

Gospođa u prugastoj majici puši i pije svoj čaj, sama za velikim okruglim stolom. Boli me ruka dok pišem, kao obično. Naručit ću jagode sa šlagom i bit će to prve ove godine.

A svod je lagano zaobljen, u susjednoj prostoriji krovne grede odjevene bojom bijele kave. Kod kuće si, ponavljaju vitice naslikane na zidovima, moraš samo smisliti što ćeš sad. Otvaram vrata slastičarnice, otvaram vrata svoje kuće-dućana, pozivam lavež i zvonjavu, rasipam šećer po pragu, a on se topi i vri rumeno. To smatraš dovoljnim i razgovijetnim, pita me sažalno moj stari anđeo izmaknuvši lovačkim mrežama (čak i toga ovdje ima, lovaca na anđele!), a ja puštam prste da cvjetaju, i odjek vlastitih sandala pod kišom iz drugoga vremena također puštam da cvjeta. Anđeo sklapa svoja teška krila. Vidim, govori, da ću se načekati dok smisliš nešto efikasno.

Skrećeš s teme, dušo draga, gubiš se u vremenu, opominje ljubazna gospođa s cigaretom, dok konobar po stoti put hitro prolazi – shiny, happy people, pjevaju zvučnici. Moj glas nečujan kao uvijek, primoran na ponavljanje: jagode sa šlagom, molim. Sve što trebaš, ovdje imaš, jedino što trebaš, više nemaš?

Gospođi se pridružio gospodin (došel mi je šofer). Fin, stariji gospodin, obavezan pozitivan lik iz tramvajskih priča moje mame, lijepog lica, sijede začešljane kose, jede zagrebačku kremšnitu, dok se šlag ruši po jagodama. I gospođa u prugastoj majici, gospodarica okruglog stola, lijepa je na isti dostojanstveni način. Kad popuši cigaretu, ustat će i vratiti se u svoj dućan kotača – njen je mnogo konkretniji od mog. Evo, reći će, pomoći ću ti, zavrtjeti kotač, ali dalje ćeš morati sama, i nemoj popuštati panici. Popuštam, ne panici nego lavini bijelog i crvenog.

Oni odlaze, gospodin gospođi pridržava kaput, kao da to radi cijeli život (kao što i radi), a meni preostaje samo još voda. Muškarci za susjednim stolom prijateljski psuju, žena maže usne pred malim ogledalom. Dođite, dođite, pozivam ih ljubazno u voćnjak na dnu zdjelice (ili je groblje?) i ne bojte se crvenih anđela.

U Varaždinu ima svega, govori muškarac, svega. Tamo straga je livada, govori žena, jer njih je četvero za stolom i vode dva razgovora. Ja sam u zemlji gdje božja mati kupa svoju bezbrojnu djecu u toplim izvorima i nije čudo što mi je dobro.

Varaždin ima trideset pet banaka, govori čovjek, vi morete to vjerovati? Bila bih puhačica stakla, pravila valovite stolove i jagode također, zrcalne, vodene, zvonaste, višeglasne… Ali vrijeme prolazi, već je gotovo prošlo, trebat će krenuti u kazalište, glumiti ili ne glumiti neku oskudniju sebe, kao što je šalica šalica, kao što je račun račun. Trideset pet banaka! No vilinska je kraljica još čudesnija, i ako je zamolim dovoljno usrdno, možda negdje još jednom zamijenimo mjesta, možda njena pratnja ludih krilatih bjesova opet jednom bude nakratko moja, makar i pod kišom.