Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ZOOLOŠKI VRT

Bilo je to bezbroj malih životinja, mekanih, šašavih, umiljatih.

Čim bi naslutile svjež zrak, skakale su raznolikim skokovima, trljale leđa u travi i smijale se tako da je svima bilo jasno da se zbilja znaju smijati.

Bilo ih je lako naučiti kojekakvim vještinama: hodanju po nevidljivoj žici, puzanju kroz gorući obruč. No uvijek im je trebalo dati nagradu: slobodne skokove u slobodnoj četvrti vrta. I kako te zvijeri vole slobodnu četvrt! što li vide u njoj, tako praznoj i neurednoj?

Bile su sposobne čak i za razgovor. Složile bi se u slova, riječi i rečenice onih koji su se smatrali njihovim gospodarima, vjerujući da su dobro naučile njihov jezik. No jesu li? Mogu li puhovi i leteće vjeverice naučiti jezik zapovijedi, ili ga smatraju samo još jednom igrom, pogrešno vjerujući da razumiju njenu prirodu?

One koji se smatraju njihovim gospodarima uvijek je živciralo to valjanje po travi, a i samoinicijativno hodanje po žici također im je išlo na živce. Postavljali su ograde i zapreke, postavljali su uvjete, tumačili životinjama gdje im je mjesto, kao da oni to znaju, a životinje ne znaju. Ponekad bi im vapnom polili vrt, ponekad ih razdvajali, ponekad im uskraćivali hranu.

No pokazalo se da same znaju pribaviti hranu u zemlji nevidljivosti.

I tako se dogodilo da su se otele kontroli.

Sve češće ostavljajući svoju sliku kod kuće – što je to uopće bilo, svinjac, štala, kokošinjac? – odlazile su u potragu za boljim mjestom za svoju mekoću i umiljatost. Oni koji se smatraju njihovim gospodarima prijeteći su udarali po drvenoj granici zemlje nevidljivosti i derali se, sve dok ih nisu toliko prestrašili da su odlučile pobjeći zaista i u svakom smislu.

Onda su se ipak predomislile. Ovo je i naša kuća i naš vrt, rekle su, skačite si sami kroz vatreni obruč, a možete i bježati ako vam se ne sviđa naša slobodna četvrt.

Mekoća i umiljatost i dalje su lutale svijetom, tražeći livadu bez tragova vapna.