Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

MÜNCHEN

17. – 20. 10. 2008.

Put je dvostruk: vlak prolazi kroz kišu pa izlazi u treperavu žutu krošnju – tamno deblo, lišće nježno poput brezinog – pokapanu osunčanim kapima s prozorskog stakla.

Put je dvostruk: s druge strane promiču žive slike Lenzovog Zavičajnog muzeja, čudna imena mijenjaju se pod pritiskom prijetnje, stari igračkar leži na odru, vjenčanje se guši u valu zagušljive pjesme – kako volimo, kako možemo/smijemo voljeti, koji je crni rizik ljubavi prema dobroćudnim poganskim božanstvima i žetvenim svečanostima? Čudno je to, rekla je knjižničarka, ljudi sve više traže da im knjige budu psihoterapija, bez problema, bez napora, umirujuće. Uznemirujuće je pitanje o rizicima ljubavi.

Iz vlaka svijet je zanosan i sve zanosniji: oblaci nalegli na brda, jasna granica snijega, zelenilo livada toliko sjajno da se na najizloženijim mjestima čini zlatnim. Stabla, kuće, ljudi, životinje – sasvim obične riječi za neobično bogatstvo vidljivog svijeta.

Boje koje sam tražila za ovu jesen pronalazim na posteljini u novom boravištu.

U snu je drugo: podignut pokrov tamnih proturječja, oslobođen ljubavni svijet. I do druge rijeke može se stići, utrčati u pouzdan zagrljaj, osmijeh olakšanja. Sretni san, putnička nagrada za dug dan. Sada je jutro i grad je obasjan suncem.

… …

Grad: žena koja se češlja nad ulicom, energično, gotovo strastveno, spušta glavu preko ograde balkona i četka svoju gustu sijedu kosu.

Grad: cijelu subotu ljudi provode u kupovini.

Iza zida palače sve je drugačije: vladar je dao načiniti dvoranu i vrt, ispreplesti vitice, mitološke prizore i školjke, odjenuti mramorna lica u ružičaste draperije. Pa su ga mudri ljudi iz davnine gledali pitomo i pokorno, dok je na podiju zvonilo bezbroj teških žlica, brodovi na svečanim tanjurima razvijali trbušasta jedra, pojurila jedra jahačica.

No sada je tiho, glazba je skrivena u kutijama, tamo u palači kao i tu, u domu žene koja pravi nakit za stan i za tijelo, i s ukućanima vodi samo tihe razgovore. Tamo je zaključana praznina – kako bi bilo kad bismo i mi presvukli zidove zelenom svilom? Tamo su zrcala i kineske vaze, kao što ovdje postoji „prozor“ načinjen od bombonjere, malo bijele boje i komadića žice. Riznica, Kunigundina kruna… bila bih komad plave tkanine u zatamnjenoj dvorani, samo da mogu ponijeti tu krunu, i uopće, sretne li sudbine! Tiho postojanje iza stakla, zmaj zaustavljen u trenutku probadanja ima zelene dragulje na koži. Bila bih… zeleni dragulj na zmajevoj koži? U vrijeme dok je palača bila živa, kinesko se posuđe pokazivalo, ali ne i dodirivalo, bilo je previše rizično iz njega jesti, onda je otkriveno umijeće izrade porculana – i hajde sad, reci, kako se pravi porculan? Kažem da je dovoljan komad kartona i malo boje, pogled koji u jednome vidi drugo – ali kralj je ipak kralj i voli gomilati svoja blaga: minijature lijepih pokojnih rođakinja, gorski kristal izbrušen u zdjele za voće, poludrago kamenje, slonovaču i zlato. A nama tu nedostaju vješalice, nešto o što bi se moglo objesiti ručnik, još jedno malo svjetlo za čitanje. Ulica pod prozorom buči utješno i pouzdano.

Kad iziđeš iz riznice, svijet postane nestabilan. Treba jesti. Vrijeme je gljiva. Treba piti kavu. Svuda previše ljudi. Još uvijek idu, idu s vrećicama iz subotnje kupovine, nasmijani izlaze iz riznice bio-marketa.

Pukotina prolazi posred kafeterije, rastvara se, širi i obuhvaća park. To je moj život, usjeklina u šarenilu. Park odjednom zamrljan solju, sve umirujuće pripovijesti nedohvatne. Treba otići drugačije, drugamo, uspostaviti svoju riznicu od vode… Danas je nedjelja i oblačno je.

… …

Plavocrna boja tinte i sivosmeđi prostor galerijskog kafića: svijetla siva, tamna smeđa, gotovo bijelo, gotovo crno, minimum boje.

Za stolovima gotovo sve moguće kombinacije: baka i unuka adolescentica; dvojica prijatelja; stariji par; mladi par; tamnoputa konobarica s metlom. Žena s notesom i plavo-crnom tintom. Iza zida golubice i češljugari, mikrosvijet stabilan čak i na pogrešnom mjestu koje mu je dodijeljeno.

Hvatam se pera i papira kao slamke spasa, kao Adrian Leverkühn koji u bordelu odlazi ravno za klavir. Ovo nije bordel, nego galerija slika, s vrtom u kojem nema slobodnog mjesta na suncu. Došla je trinaesta vila i rekla: što god napišeš bit će alegorija. Nema slobodnog stola na suncu. Ima u sjeni. Ima unutra, u sjeni. Ima. Bit će ti hladno ili će ti mirisati tuđa neprivlačna hrana. Možeš sjesti, ravno u sitost, u umor. Teška kao stolac od crne kože, ne mičem se od stola. Ne budi nezahvalna, ponavlja trinaesta. Ponudili su ti djetešce Isusa koje pozira istegnuvši šake i stopala, nekoliko zmajeva različitih stupnjeva individualizacije, dvije-tri Lukrecije koje na pogrešnom mjestu probadaju grudi, jednu jedinu pravu zaustavljenost, metalnu, staklenu, limunsku tišinu. – Što imaš još? – Pa čega još može biti, ovo je galerija! Pejzaž s mravojedom, seljaci koji se tuku, skice za iskrcavanje kraljice.

Ushit? Umor i ustezanje. Više ne govoriti. Ne činiti, ne odlučivati. Dva kapučina, naručuju ljudi za susjednim stolom i razgovaraju, nezahvaćeni valom odbojnosti. U oštroj pravokutnoj udubini iza šanka bijelo svjetlo obasjava boce. Jedine kapljice boje u svjetiljkama nad šankom: hladno zelena, najhladnija crvena. Vani stabla kestena, toplo. Vratit ću se kući i raditi, ponavljam, vratit ću se i raditi. Vratiti se kući i ispeći kolač.