Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

GRAZ

23. – 24. 7. 2009.

Mali bazen, prekriven velikom plavom ceradom: vidim ga kroz prozor hotela. Kroz staklo već nadire luda vrućina, no unutra je sjenovito, klimatizirano, i može se s lakoćom misliti o izlasku u ljeto.

Jučer u četiri različita vlaka. Stol otužnog kolodvorskog kafića u Mariboru, za kojim poluglasno vježbam čitanje na njemačkom.

Zatim šarena svjetla kroz livadu, do jezerca, do male splavi na vodi, stola s lampom, za kojim ću sjediti. Šaš i mostić odvajaju me od publike.

Mrak polako pada, dublji mrak, dublja priča, na kraju sam sama s kugom svjetla koje pada na tekst i komarcima. Svjetla svečanosti. Za novi bljesak, dar koji prekasno prepoznajem.

… …

Gradec. Na vrhu brda utvrda, kroz brdo lift.

Bila je to zemlja plešućih, drvenih, mehaničkih plesača koji prave i rezuckaju vrijeme.

Bregovi; rijeka brza i bučna.

Događaj ovog ljeta, ovdje kao i svugdje: Patti Smith.

U parku čipkasti paviljon, na klupi čudna žena u crnom. Bila bi poput drugih žena u crnom da nema visoke martensice. Činilo se da hekla, pred prikladnim uzorom – ili je i taj vrtni paviljon njeno djelo? Sitna, potonula u crno, jarko crne vlasi među sijedima. Tri djevojčice loptaju se na travi, na klupi momak s bilježnicom: što god pisao, piše s guštom, već je na polovici druge stranice.

Ovo je pivski vrt, biergarten, i njegova je prednost što se može pisati za stolom. Tu pretvaram nestalne slike u trajnost, bilježim tapkajući u svjetlu, još ne znam što ću zaželjeti.

Ljudi iza mene žele otići u Dubrovnik.

… …

Pisalo je: klimatizirano. Zato sam ušla. I sad sjedim, smiješna samoj sebi, u malom kafiću, među lokalnim likovima, njih četvorica i ja u haljini za plažu, s magnetnom narukvicom koja bi trebala sve dovesti u red. Sviđam im se.

Kava je dobra koliko može biti i premda tu nije obećanih 22 stupnja, mogu se odmoriti od svojih oskudnih, preteških tereta. Meni se sviđa i kafić i cijeli grad, sve mi je očaravajuće: mala krigla s mineralnom vodom, brzi mjehurići, melodija jezika kojim govore ta četvorica sredovječnih debeljuškastih pivopija. Pikado u kutu, vinske boce na polici, ne, nisam to htjela zapisati, bilo je nešto drugo, što se probija i ne uspijeva se probiti do svijesti, od nemira se pretvoriti u misao.

Thai-kafić, pisalo je u susjedstvu, kafić-lastavčje-gnijezdo. Pokraj dućana u kojemu nude sve što trebaš za svoj dom. Biram pogled na rijeku, opremam svoju rezidenciju šumom vode, hodam dalje, pokraj željezarije, pokraj dućana sa stvarima koje rade na struju, pokraj zgrade banke u kojoj sam primila nagradu prije nego što se svijet promijenio, počeo vrištati i smijati se poput klezmer-klarineta, osuo se ribnjacima i šarenim žaruljama.

Ali ovi ljudi koji tu sjede uz velike čaše piva razgovaraju o Mozartovim operama. U tren stižu do Wagnera i Brucknera, uvlače u raspravu i konobaricu (konobar je u međuvremenu otišao) i odlaze svakih pet minuta na wc. Bruckner war sicherlich ein armer Mensch! Pod svodom kafića plava cijev, iz nečijeg mobitela odzvanja jazz. Uopće mi se ne ide odavde.

Neki su dani kao da stojim pred golemim vratima iza kojih je sunce – i onda ne otvoriš vrata, zar ne?