Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

AKO ĆU PRIČATI O TEBI KOJI SI PLAMTEĆOM BAKLJOM…

padobranska

Jednom davno rekla si mi, da smo se poznavali prije nego si služio vojni rok, ja bi ti dolazila u posjetu, putovala vlakom bez obzira koliko daleko, bez obzira što je to tuđina, donosila bih ti nešto što će te podsjećati na dom i domovinu, liječila bih ti samoću.

spušta se rampa u repu
i noćni zrak pun zvijezda
istjeruje nam san
iz očiju. pritisak se
izjednačuje.
kroz ovalnu prazninu
nehotice tražim trag zemlje
kojom se može hodati. tlo je negdje
duboko ispod nas,
u mraku.

780 m
broji visinomjer u bočnoj stjenci.
sovjetsko željezo
škripi na spojevima = letimo kroz
turbulencije,
kroz teška vremena.
vrata pilotske kabine lupaju,
iznutra na mahove nadire
svjetlost.

prozori su crni, vodeni.

pijani zastavnik prolazi koridorom,
kontrolira vez naših padobrana
udara po kacigama
za slučaj da netko nije budan.
sjedimo u dva reda
nepomični,
pazimo da nam
lica ne pokazuju ništa,
ima nas 26
ili 27.

na drugoj strani hodnika
jedan vojnik skače na noge i povraća.
zastavnik mu psuje mater i dodaje kantu,
skida ga sa žice i šalje
u pilotsku kabinu. u bazi će ga čekati
prijezir i izopćenje,
takvi ne primaju milosti.

Sa Sovjetskom zvezom za večne časi, 15×3 metara neonski je natpis na vrhu nebodera u Bratislavi

ustajemo
i svi stavljaju ruke
na padobran čovjeka ispred sebe.
crvena lampa se
gasi.
na izlazu iz zakipjele pećine
preda mnom naglo se
otvara nebo = hladan zrak
penje se
uz nogavice. nekoliko
zveket koraka
i jedan za drugim skačemo na glavu,
propadamo
povučeni centrifugom,
u ništa. nos mi se
puni krvlju,
udario sam u
debelog ispred sebe ili možda
na cijev svoje puške.

(posljednji iskače pijani zastavnik)

padam u kovitu u susret noćnoj zemlji
crnina je tu i tamo prekinuta
crvenim točkama
kolovoškim poljskim vatrama
uokolo pucaju kupole
šumske vatre pjevaju strašnu
pjesmu destrukcije,
sloboda je šumeći
vodopad koji juri uzbrdo
zračnim strujama.

kada mi noge dočekaju tlo
u nekom jarku ili polju ili granju
leći ću u meku travu
skupiti pod sobom padobran
i spavati,
nitko me u ovoj gužvi
neće tražiti do jutra.

mogu skinuti čizme
i sjediti i pušiti
u mraku,
imam punu kutiju cigareta.

(Zippo upaljač uvijek se treba nositi u džepu na lijevom ramenu kombinezona da ne odleti poput odmetnuta satelita)

mogu ležati na leđima,
gledati u zvijezde i
misliti o stvarima koje nemaju veze
sa vojskom i ovom vježbom i vremenom
koje je ostalo do kraja …

Ali ako ću pričati o tebi koja si plamtećom bakljom
zatvorila kutove mog srca
rekao bih da si ga ispunila
sidrom od
svjetla.