Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

LEŽIM IZA DRVA I GLEDAM SVIJET KAKO PROLAZI U SVOJ SVOJOJ VELIČINI

Sjeno u prolazu neka te sunce čuva
Ti koja me toliko voliš nećeš me nikada napustiti
Ti koja plešeš u suncu bez da zagrebeš prašinu
Sjeno solarna tinto
Rukopisu moje svjetlosti…
iz Sjene Guillaume Apollinaire

Dugačke sjene oblaka nad kamenim ravnima,
Dan počinje. Zemlja pulsira pod mojim prstima
Zadnjim snijegom koji se spustio s vrhova.
Ptica skakuće po mrljama svjetla koje se šire
Šumom uglaste i nepredvidive kao petrolejke.
Mravi zaobilaze smolu na kori drveta.
Uspavljuju me zvukovi za koje nisam
Niti znao da postoje:
Rast drveća i san vode.

Nekoliko raspuštenih konja iznenada pretrčava put.
Što rade konji na ovoj visini? Koraci su im
Teški poput bubnjeva i zlatna pjena
Ostaje u blatu na mjestima njihovih tragova.
Na leđima osjećam teret ubojitih
Materijala. Gledam na sat.
Još dvadeset sekundi i otvorit ćemo vatru. Sigurno,
Netko će i umrijeti. Kroz travu se probija
Kukac s plavim leđima.

U njegovom nebeskom oklopu
Zrcali se harmonija zvijezda i planeta
U vječnom kretanju. Ovaj svijet je
Prevelik za nas.