Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

LIMUNOVO DRVO, ČETIRI STOLCA I PEPELJARA

 

Hodali smo uzbrdo tihim ulicama limunovog mjeseca
Sve od Rimskog akvadukta do ovalnog trga Vještica
u Segoviji gdje sveta Tereza i sveti Ivan od Križa
dodirnuvši se jedno u drugom nalaze zrcalo Duha
(je li to bila vatra ili led?)

Sveta Tereza nikada nije zapisala kakva je na dodir
bila njegova ruka pretpostavljam da je bila zračna
… jer u tom je trenutku nestalo težina tijela …
(je li to bila vatra ili led?)

Martin i ja u potrazi za ulicom Napuštene djece
Ova su zdanja izrezbarena u kamenu boje meda
zato se svjetlo tako razigrano prelama na njima
Ovuda je svake večeri hodao Antonio Machado, kažem
Njegov glas možda još uvijek odjekne u koracima pločnika
U akustici suncem ispranih kamenih zidova i dalje
Bio je tužni školski učitelj
A mogao je biti i pastir ovaca i krotitelj lavova.
Pločnik je zazvučao poput onog prije dvadeset
i više godina vidim sada širinu listova klorofil i
prozračnost svodova katedrala kišno-šumskog drveća
Spuštao sam se s ocem niz jednu od brdovitih ulica
stare kolonijalne četvrti Rio de Janeira oblačan dan
(brazilsko zatvoreno nebo)

Miris za koji vjerujem da su bile buganvilije i akacije
Oštar u mom sjećanju okrugli kameni trg i fontana
Kameni trg i fontana i onda nebo se otvorilo bistro
u krošnjama okolnog drveća i kovitlala se svjetlost
kroz rupe u krovovima i među zidovima zacrnjenim vlagom
Drvo je sada raslo na mjestu gdje su nekada živjeli ljudi i
grane pune ptica probijale su se kroz prozorska okna
a ostaci vitičastih tapeta mogli su se još vidjeti kroz duplje
koje su nekada bile otvori balkona.
Kuća u kojoj nitko ne živi visokih urušenih
kupolastih stropova i čudesni putovi svjetla
i sjene u prolazima činili su tu ruševinu
labirintom u kojemu se čovjek može i zauvijek izgubiti.
U dvorištu šatori i jedna žena i dječak sjede oko vatre
a na zidu veliki grafit crnom bojom:
PINOCHET ASSASSINO
pitao sam oca što to na zidu znači,
držao sam ga čvrsto za ruku.
Ovi ljudi izbjeglice su iz Čilea, ostali su bez domovine,
a moguće je dijete ostalo bez oca.
Dječak je mogao imati devet ili osam godina poput mene
a majka lica staloženog duhovnog ali u očima dubina patnje
Vidjelo se tmurno jezero gdje je nekada bilo bistrine boja
(je li to bila vatra ili led?)

U ulici Napuštene djece na ulazu je mala ploča:
CASA MUSEO ANTONIO MACHADO
Moj sin i ja prolazimo vrtom i gore klimavim stepenicama
(Tu je jedno limunovo drvo u malom vrtu) kuća je prazna
Dvoje studenata na vratima, oni se brinu za prostorije
Vidite kako je to, kaže nam studentica, u ona vremena
Imali su štednjake na drva …
Soba s balkonom, stol i četiri stolice s lijepim kožnim ornamentima,
On je sjedio na ovoj najbliže balkonu, rekla je —
bila je tu i gazdarica i još jedan učitelj ali oni su ostali zagubljeni u vremenu …
Ovo je portret od Picassa a ovo grafika od Miróa
Jesu li bili prijatelji? Da, bili su prijatelji.
Ovo je fotografija Guillomar: pisao je pjesme o njoj …
Tu je njegova soba u kojoj je živio;
mali stol i na njemu zrcalo uza zid
Krevet asketski a prozor pustopoljan i hladan
mogu se predosjetiti zapusi na planinskim ravnima
Mislio je tu valjda na Lenoru,
toliko daleku …

 

II

Bilo mu je hladno, kaže studentica, ova peć ne valja ništa.
Ova staklena pepeljara okrhnutog ruba, pitam, je li to
Machadova pepeljara, ista ona koju je koristio?

Da, sačuvana je, to je ista …
kako to, da znate toliko o njemu, pita me djevojka.
Gledajući kroz prozor čini mi se kao da ga vidim u daljini
njegova izdužena figura u prašnjavom polucilindru na
horizontu neumorno gura Lenorina kolica tog zadnjeg ljeta;
A možda se čuju i treptaji vlaka koji tutnji kroz Guadarramu…
Prevodim njegove pjesme na hrvatski, koliko mogu, kažem.

Djeca se igraju sa stolicama, moja najmlađa kći
zamalo uspijeva uništiti stolicu čvrstu devedeset ljeta
slikamo se i upisujemo tople riječi u knjigu posjetioca.
Na odlasku iz ulice Napuštene djece mimoilazimo
se s djevojkom maslinaste puti i zaigrane crne kose ima
iskrica u njezinim crnim očima — zastaju na mom sinu i
ona mu dobaci, Hola Rubio!
Kako sam bio ponosan na njega! Kasnije
on me tiho pita što mu je to rekla o čemu se radi.
Rekla ti je, Bok plavokosi, to znači da si joj zgodan …
Još dugo hodamo tako zauzeti svaki sa svojim mislima
sjedinjeni kako otac i sin i trebaju biti.
Sumrak blizu, stojimo pred crkvom koja je prepletena
sićušnim ornamentima sve u tornjeve do oblaka
a i plahte koje se suše na balkonima obližnjih kuća
velike su poput jedra Kolumbovih brodova.
Sada mi je jasno zašto je Antonio Machado sebe zvao djetetom oceana;

Zvijezde polako izranjaju na nebu, bistre su i spokojne
u očima mog sina; osam mu je godina kao i meni
kada sam šetao s ocem i ugledao prizor koji je sa mnom
uvijek svjež putovao tako da sam dvadeset
godina kasnije posjećivao stranicu rememberchile.org
i razmišljao što se dogodilo sa djetetom i majkom
iz dvorišta kuće u kojoj nitko ne živi.
— Martin gleda zvijezde a ja gledam njega
kako dijete zbraja zvijezde njegove ruke korespondiraju
u savršenoj harmoniji, potpuno iste —

Ti nisi dijete oceana ti si rođen usred rata
u čizmama na tlu prilično nalik vulkanskom ali postojanom
vidjeli smo se rijetko tih prvih godina možda me se ne sjećaš
(bio si čudo našeg svijeta i tvoje rođenje je tajna života)
okupili smo se oko tebe kao oko svjetionika na olujnoj pučini
ili kolijevke betlehemskog djeteta. Moji prijatelji svi zajedno
već duboko ratni veterani nisu znali kako se predstaviti
pa su ti donijeli na poklon plastične vojnike i viribus unitis
insigniju specijalnih postrojbi/ te iste godine na našem tlu
ugledao sam u koloni izbjeglica dijete dobi poput tebe sada
Djevojčica bakrenotamnih crno sivobijelih oblaka
s prosjecima bistroplavo zelenim u očima —

Njene oči prošle su kroz nas kao komete padajućeg grada:
nikada te nećemo napustiti ti malo jedro svjetlosti
koje nam dolaziš kao poruka iz vječnosti izgorjet ćemo
tu i pretvoriti se
u prah
postati zrna pješčanih dina ali mi ćemo te čuvati
i dom tvoj obraniti
a naša tijela neka budu tvoj oklop /

 

III

Tijekom rata znao sam ti na komadićima voštanog papira pisati pisma koja ti nisam slao, sjećam se jedino naslova
pisma mom sinu na komadićima voštanog papira 17×24

… jutros sam pod vatrom pretrčao kroz minsko polje i u skoku preko zida glupo izgubio tvoju vunenu kapu koju sam nosio kao talisman, žao mi je zaplela se o granu kada se smrači idem tražiti je i vratiti natrag …

Ili

… postoji jedan vuk koji trči kroz moje srce i ne da mi noćas zaspati, isto ima tu i zapovjednik neke jedinice rezervista koji ometa crnim slutnjama iako sam mu objasnio da je za jutro pred bitku neophodan
miran san …

Ili

… dijete revolucije sa brda iznad opkoljenog grada u plamenu opservira fenomene prirode na nebu oskrnavljenom od Balkanskog krvnika: osjeća li petrolej kada gori? …

Ili

… ima jedna surf daska s tri pera (takve su bolje od onih s jednim perom, kako je čovjek malen u sudaru s oceanskim valom!) prekrasno je iscrtana kišno-šumsko zelenilo nad zapjenjenim valom i natpis je green forever to je moja daska na kojoj sam učio s osamnaest ili devetnaest godina. Ako se nešto dogodi nadam se da ćeš pozvoniti na vrata u ulici Barâo de Lucena 26. u Riu, kada budeš možda u dobi od osamnaest godina ili već prije, i tražiti svoju dasku za jahanje na valovima koju sam ostavio na čuvanje kod rodbine (ima tamo i jedna starica koja je tridesetih godina bila operna pjevačica pa noću lunja hodnicima obučena u elegantne bijele rukavice i šešir i prebire o tome što kralj misli o svemu tome što se događa na ovim prostorima — ona ne zna da je taj kralj umro dok je još bila djevojka; ne osvrći se i neka te to ne obeshrabri, jahanje na valovima najljepši je
dodir čovjeka s prirodom, samo pazi se da te val
ne digne i strmoglavi na površinu i provuče pješčanim dnom i zakovitla u pjeni morati ćeš puno učiti dok ne stekneš sigurnost, silina vala je nepojmljiva) …

Ili

… pričam stalno o tebi … i u ruševinama i na planinskim usjecima i u šumskim tišinama i na ravnima izdjeljanim kraterima granata da već pomalo nalikuju površini mjeseca …

Ili

… pričamo stalno o tebi i prišili su mi na jaknu tamo gdje inače stoji ime, oznaku na kojoj piše: TATA. Kakav je to osjećaj biti otac!

Ili

… postoje mostovi koji, vjerujem, mogu premostiti udaljenost između planeta na kojem smo mi sada i ovog na kojem si ti … toliko smo daleko da mislim osjećaš li signale …

Ili

… bilo bi lijepo kada bi mogao napisati ovo: mi okruglog stola vitezovi sazvani od našeg kardinala šaljemo vašoj maloj eminenciji izvještaj: barbarske horde potisnute i nema im više ni traga ni glasa i ptice se vraćaju i trava ponovo raste …

 

IV

Kako pada noć i crkva i kuće poprimaju obrise pješčanih dina
i u tišini vjetra pijeska zvijezda iščitavam potvrdu u sigurnost
mira i spokoja za tebe, u životu koji se u zvjezdanom plaštu
otvorio pred tobom, moj sine
(plašt sveca po kojem si dobio ime bio je grimizan;
on je nosio mač i bio je tužan i zabrinut
).

Antonio Machado pao je žrtvom u otporu protiv tiranije
Tvoj djed nije još bio u dvadesetoj kada su ga označili prikladnim za križni put za Bleiburško polje za put koji se slio u ocean pobijenih
trčao je trku svog života na jednoj pustoj livadi
i avion se vraćao
I odlazio i vraćao samo zbog njega neumorno ga mitraljirajući
sve do sumraka jer nosio je odoru domobrana
(a možda je to bilo zbog njegovog čuvenog osmijeha
koji mu nikada nije silazio s lica
— taj osmijeh isti preslikan nalazim na tebi —
i zbog kojega je imao nevolja još kao pučkoškolac.
Učitelj ga je isključivao sa sata misleći da opstruira nastavu
tajna je bila u tom osmijehu koji je bio magnetan u skladu
s brzacima životne vedrine u njegovim plavim očima snagom duha nepropustan negdje između vječnog čuđenja i blage ironije)

A tvoj pradjed koji je nosio stakleni štap i polucilindar
i u potkrovlju svoje trgovine u centru grada mlade ilegalce
pokreta otpora čuvao od Gestapa —
tog je istog dana sjedio u trgovini čekajući
na vijesti o svom sinu dok žustrinom
kakva je pripadala tvojoj prabaki otvorila su se vrata;
Pljačkaju, pale, ubijaju, i govore narodu: “drugovi,
pregazio vas je točak historije,”
rekla mu je prabaka,
to su barbari koji milosti ne poznaju
većinom su to bića tame ne vide im se lica zarasla
u duge brade i kose i gnjilež četničkih odora
jedino što svjetluca su kame
a u očima im ne raspoznajem ništa ljudsko i to me straši.
Sina je skrila na isti tavan na kojem su za rata čuvali ilegalce
od Gestapa a oni su došli jedan drugi dan pradjedi sve uzeli
jer nije htio izdati robu bez računa i otpremili su ga u logor za mučenje kao neprijatelja naroda, tog vlasnika trgovine odjećom hrvatskih narodnih vezova.

Kada se konačno od tamo vratio ostala je do smrti samo sjena
gospodina sa staklenim štapom i polucilindrom.

(Tko su ljevičari tko su desničari samo tričarije ovog svijeta i mlaćenje prazne slame – postoje sile zla i potraga za apsolutnom moći i postoji otpor, ekvilibrijum, da potlačeni mogu ustati i postoji plemenitost srca kroz ljubav i i vjeru u snagu dobra kako bi ružmarin koji prikazuje svjetlo protiv mraka i pravedno kontra nepravednom i koji djeca u sebi nose cvjetao u sigurnosti.)

Petar Pan je prva svemirska opera, kažem Martinu.
I odmah poslije: što prije, trebamo kupiti
limunovo drvo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.