Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić
JUANA INES DE LA CRUZ
Nascimento de Nuestro Seńor, Puebla 1689. final de Vilancico Primero
Kada već Ljubav drhti
U ledu u hladnoći,
Kada su mraz i snijeg
Okružili ga prstenom,
Tko u pomoć dolazi?
Voda!
Zemlja!
Zrak!
Ne, vatra će doći!
Kada je Dijete pogođeno
Bolešću i trpljenjem
I više nema daha
Ustati u svoju obranu,
Tko će mu pomoći?
Vatra!
Zemlja!
Voda!
Ne, biti će to zrak!
Kada je već Voljeno dijete
Izgaralo vrućicom,
dahom se vuklokroz
Vulkansko ušće plamena,
Tko će mu doći u pomoć?
Zrak!
Vatra!
Zemlja!
Ne, voda dolazi!
Kako Dijete već danas
Napušta Raj za zemlju
I nigdje oslonca ne nalazi
U ovom svijetu,
Tko će mu u pomoć doći?
Voda!
Vatra!
Zrak!
Ne, biti će to zemlja!
prepjev sa španjolskog T. B.
U ruševinama samostana u kojem je živjela prije tri stoljeća ostao je samo ključ bakreni, korodiran, neuhvatljiv u svojim disproporcijama — samo u pravilnom kutu sjene u sjeni i super povoljnom lomu svjetla može se nešto iščitati.
Mestizo creolo o
misionares XVII
>padre Kino<
I onda se otvara u okruženju:
FRANCISCO AGUIAR DE SEIYAS nadbiskup Meksika
otac ANTONIO NUNEZ DE MIRANDA Juanin osobni ispovjeditelj
mistika = CATALINA SUÁREZ
CRKVA<>DRŽAVA
Barokno ujedinjenje suprotnosti u vremenu
razvratnosti, radikalnog pesimizma egzaltirane senzualnosti
askeze&eroticizma
misionari Franciscani — vizija milenija
Otvoreni prostori JOAQUIMA DE FLORESA
Prihvat osobne slobode i procvat imaginacije
s nadom prosperiteta i bogatstva za laike i
mnoge crkvenjake //
SPIRITUALNA KRALJEVSTVA
Novog Svijeta
EGZOTIČNA HRANA — vegetacija sunca
boje, krajolici, hirovita klima
uzburkanost osjetila
doseljenika i meksičkog stanovništva
Indijanke, mestiko, mulata
tisuće različitih puti i očiju
ZVALI SU JE NAJLJEPŠOM ŽENOM MEKSIKA
U opravi od sunca, grimiznoj s bijelom čipkom
obrubljenoj, pristupila je Meksičkom dvoru a
njezina duga crna kosa tekla je poput
pritoka žeravice dok je hodala pustim koridorima
crno-bijelih ploča kamenih to jutro, primijetio je
raznosač mlijeka.
U večeri mjeseca, nekoliko godina poslije, u dugom
ogrtaču sivom poput srebra, njeno lice zakriveno
kapuljačom s purpurnom trakom
pod mjesečevim svjetlom nestvarnom,
bistrinom školjke kućišta biserja,
HARMONIAE MUNDI
muzike sfera,
ušla je kroz vrtni ulaz samostana
San Geronimo, nije bilo zvona,
ni glasa, samo zvuk njene kočije ispunjene
knjigama i znanstvenim instrumentima.
<<>>
MOĆ
ISUSOVAČKOG REDA
HERMETICIZAM
PRIMEIRO SUENO u tri dijela
otac KIRCHER—Hermetička tradicija
piramide svjetlosti i sjene
VIEYRA, Antonio de \ misionar Brazila
Od svoje ćelije na dvije etaže i vrta sagradila je astrolab
ERAZMO— Giordano Bruno —ERAZMO
KOPERNIK sv.Jeronim sv.Paula sv.Katarina AKVINSKI ZENOBIA ASPASIA DOMNA HIPATIA FALCONIA
PROBA NICOSTRATA PRIMEIRO SUENO jedne od prvih noći u samostanu sanjala je SAN U SNU putovanja svemirom
duše odvojene od tijela tražeći u otvorenima nebeskim pojavama
Tko smo Otkuda dolazimo i Gdje idemo i time postala prvi astronaut
u zapadnom svijetu koji ističe da je potraga za apsolutnim znanjem osuđena na propast
a potraga za apsolutnom moći vuče u crnu rupu.
Uskoro došli su kao magnetom privučeni hodočasnici iz Perua i Argentine i Italije pod skutima donoseći joj zabranjene knjige Kopernika, Brune, Galilea …
<<>>
Maria Luisa …
(riječi začete u plamenu)
Biskup Santa Cruz stigao je iz Segovie
u srednjim tridesetima pun ambicija
OPTUŽENA ZA HEREZU
Ubačena u mlin spletki biskupa Santa Cruza i Seirasa
prisiljena na pokajanje
ZAVJET TIŠINE
Pobuna Indijanaca na Central Plazi
BRUNO X PASCAL (toplo kontra hladno)
Maria Luisa kontesa de Paredes, njena prijateljica
i zaštitnica, bila je već prije na brodu za Španjolsku uz sebe
noseći njene pjesme da ih otisne u knjizi.
Nada, ta dugovječna groznica života ljudskog …
Crna je mladenka …
Dijete, koje ropkinja je začela …
Los Mejicanos Alegres …
Ima nešto što me uznemiruje …
Ta djevojka pastirica …
Imam jednu čudnu pjesmu za pjevati vam …
Ali bol sada me nadjačala …
Bistre vode Nila …
Naslikat ću malu Bel …
Piramidalno …
Pošto je moj Bog rođen u patnju …
Približavam se i povlačim …
Kada bi ljudi prevagnuli rizike mora …
Sada kada je ljubav konačno …
Dolazim; ali što ću vidjeti svojim očima? …
Nakon što je prelat, nadstojnica samostana, iznijela kako je njeno učenje stvar za inkviziciju i potpisala zahtjev za zabranom i time je približila plamenovima progona i križu mučenja, Juana nije više uzela nijednu knjigu u ruke niti je išta učila, ali ubrzo je našla da je potpuno odricanje od učenja suprotno ljudskoj prirodi, jer iako više nije učila iz knjiga, činila je to nehotice iz svega što Bog je stvorio, i sve to bile su njene riječi i cijeli taj jedinstveni lanac bio je njena knjiga. Sve što bi vidjela u njoj se zrcalilo; sve što bi čula bilo je predmetom zanimanja — čak i najmanje, materijalne sitnice.
Samo u razgovoru s drugim, i u onome što bi čula od drugih osoba, bilo je dovoljno da stvori neizbrojive odraze u njenim mislima. Razmišljala je o tome što je izvor tolikih raznovrsnih karaktera i mišljenja, kada svi pripadaju istoj vrsti? Kakve volje i skrivene vrijednosti mogle su to pokrenuti? Ako bi vidjela oblik odmah bi pokušala povezati odnose među linijama, mjereći ih u mislima i raspoređujući ih s onim drugačijim.
Katkad bi hodala naprijed i nazad svojom velikom spavaćom sobom i promatrala kako — iako su linije s obje strane paralelne, i strop vodoravan, oku se čini kao da linije naginju jedna drugoj i strop se sužava prema kraju, iz čega se pokazalo da vizualne linije teku ravno ali ne paralelno i prikazuju se više piramidalno. Pitala se nije li to razlog kojim su naši stari preispitivali da li je svemir sferičan ili ne; jer, iako tako izgleda, to može biti samo optička iluzija koja prikazuje udubljenja gdje ih zapravo nema.
Iako ju je ta opsjednutost osebujnim iritirala i zamarala, navike nije se mogla riješiti. Šećući vrtom primijetila je dvije djevojčice kako se igraju obručem. Čim je razabrala oblik i kretanje, odmah je počela, na svoj način, razmatrati lakoću kojom se obruč miče, i kako, nakon početnog impulsa, nastavlja neovisno od uzroka, odmaknut od ruke djevojčice koja je inicirala kretnju, obruč pleše i dalje.
Odmah je donijela brašno i prosula ga vrtom, da bi se pokazalo kako obruč pleše i da li su krugovi koje kretanje opisuje savršeni ili ne.
Povukla se u osamu svoje ćelije ali tamo su je isto zaticale stvari od zanimanja njoj neprimjerene. Primijetila je spremajući večeru kako se jaje drži cjelovito pečeno u masnoći ili ulju a dezintegrira se u sirupu jer žumanjak i bjelanjak toliko su različiti po prirodi da kada se jaje koristi sa šećerom, žumanjci se moraju koristiti izdvojeni od bjelanjaka, nikada zajedno.
Kasnije, već u dubokoj noći, usnula je san. Bile su to iste one djevojčice koje je tog jutra susrela u vrtu, ali sada igrale su se grančicama.
Približila im se gledajući kakve forme grančice zauzimaju. Primijetila je da su se tri slučajno sklopile u trokut, i ona ih je počela povezivati, sjetivši se da je to bio oblik kakav je poprimio misteriozni prsten kralja Solomona, onaj prsten
za kojeg je rečeno da je zrcalio dalekim odsjajima
i prikazanjima Presvetog Trojstva.
<<>>
1695
Voljena mog života …
(stih ostavljen u samostanskoj ćeliji
po njenoj smrti od kuge kojom se zarazila
pomažući žrtvama epidemije)
I Sveta Ursula i 11 tisuća djevica smirili su površinu mora
BESKRAJ SVEMIRA
Lešinari, agenti biskupa Aguiara y Seirasa došli su kasnije po zlato i drago kamenje.
Što se dogodilo Juani Ines de La Cruz rođenoj Juana Ramirez de Asbaje, opatici pjesnikinji, u sedamnaestom stoljeću
u Novom Svijetu izoliranom od svijeta, ima jedan zapanjujući ekvivalent ne samo sa Katarinom od Aleksandrije već i u progonima, priznanjima i pokajanjima u podtekstu vjere i u mumifikaciji znanja potrebnog za napredak, s ortodoksijom koja se pojavila gotovo tristo godina kasnije, komunističkom; boljševicima dvadesetog stoljeća i njihove alkemičarske tehnologije procesa i bezočne eliminacije svih koji zbog nečega strše ili jednostavno bez ljudski prihvatljivog objašnjenja smetaju tim zamračenim, hermetičnim, vizijama svemoćnog birokratskog stroja ne u ime ideje, više u ime jedne oprečne religije. Za razliku od drugih režima, demokratskih ili tiranskih, ortodoksije nisu zadovoljene sa kažnjavanjem otpora, one traže lažna priznanja karikaturalnom interpretacijom krivnje, pokajanja i brisanje krivih iz društva. U ritualima izopćenja, vjera ili vjera u partijsku ideju optuženih, najsigurniji su saveznik progoniteljima i inkvizitorima.
Još uvijek tristo godina kasnije u nekim se crkvenim analima trenutak kada se Juana odrekla svojih znanstvenih instrumenata, svojih četiri tisuće knjiga i pisanja stihova, kada se podjarmila sveopćoj diktaturi, računa “njenim najljepšim satom” a među dinosaurima terora pod imenom komunizma, sveopći poslijeratni progoni, masakri, likvidacije, ne samo vojnika već i staraca, žena
i djece, silovanja i pljačke, uništenja ljudskog dostojanstva na našim prostorima još uvijek se objašnjava nekakvim “neophodnim taktičkim potezima revolucije u ime naroda ili razumljivom osvetom.”
Čak se još i danas pravo na grob, najsvetije od svih prava čovjeka na ovom svijetu uporno niječe o čemu svjedoče humci desetina tisuća neznanih žrtava komunističkog poslijeratnog terora na padinama Medvednice i dalje horizontom, a da se malo tko obazire da svi ti ljudi, žene, djeca, starci, svećenici, časne sestre; imali su svoja lica, kosu, prste i korake, snove i svoje voljene, od kojih su nečovječno otkinuti u tih sedam proljetnih dana kada je cijeli demokratski svijet slavio završetak rata.
Na zidu samostanskom napisala je sestra Juana svojom krvlju BILA SAM NAJGORA OD SVIH ŽENA taj dio zida jedini se očuvao do današnjih dana a već prve noći po smrti natpis je tajanstveno nestao i od tada zid svijetli svojom bjelinom.
Maria Louisa, Voljena mog života …
poslušaj za čas ovaj umorni zov
koji bacam kao čini na vjetar
da sustigne tvoje uši što prije
ako ništa ne odvrati taj zvuk s puta
kako i moje nade vjetar je odnio
Kada se lavina zakotrlja — nakon više od dvjesto godina šutnje početkom prošlog stoljeća feniks je oživio, počelo se ponovo objavljivati pjesme Juane Ines de La Cruz, prvo u Ekvadoru pa onda u Meksiku najviše zahvaljujući meksičkom pjesniku Amadu Nervu; nastaje više tekstova bibliografskih i biografskih, poštenih i pronicavih i od srca, ali i mnogih koji su zamagljivali i izokretali ulogu meksičkih dvorskih biskupa u njezinu slomu, ekspulziji, gašenju i izolaciji te nevjerojatne žene iznimnog poetskog genija, feniksa Amerika, i tako sve dok u sam sumrak nacizma njemački profesor Ludwig Pfandl pobjednički objavljuje da je razriješio enigmu i na više stotina stranica taj dušebrižnik arijevskog pitanja i pseudo-psihoanalitičar, kroz svoju prizmu fiksnog, nepromjenjivog genetskog koda, idealnog tipa žene, plavokose, korpulentne, materinskog instinkta, nesklone studiranju i s nikakvim pretenzijama za inteligencijom, ispisao je knjigu u kojoj lažno iznosi sliku Juane Ines kao psihotične luđakinje u menopauzi, neurotične konstitucije, manično depresivne i rastrgane fizičko-psihološkim sukobima. Razvio je teoriju narcisizma i zavisti za muškošću kao razlog njenoj potrebi za studiranjem i proučavanjem svijeta, a knjige i pisanje pripisao je njenoj seksualnoj nastranosti i prirođenoj zloći i zlurado prilijepio razne psihoanalitičke matrice Junga&Freuda preko njene biografije i otputovao toliko daleko da je zlu kob našao i u jajetu koje ona peče za večeru, upozorivši kako je to lukavo zamaskirano uzevši u obzir da je osviještenima dobro poznato kakvu jaje ima funkciju kao simbol u Rig Vedi, u epu Siouxa, u orfičkoj filozofiji i gnosticizmu? Uz to je njene najljepše poeme prekrojio u streljanu psihoanalitičkih fraza iz priručnika. I kasnije knjige po inerciji nažalost su vukle iz tog pamfleta jednog pomračenog uma koji se ni u jednom trenutku nije zapitao da li je i kakva je psihopatska upornost gonila Juanine cenzore i progonitelje.
To je visjelo u zraku sve dok pismo Juane Ines de La Cruz svom ispovjeditelju Antonio Nunezu de Mirandi nije pronašao otac Aureliano Tapio Mendez 1981., u arhivama biblioteke Seminario Arquidiocesano u Monterreyu u velikom quarto svesku nazvanom “Raznovrsno” a koji se sastojao od raznih rukopisa i tiskanih dokumenata iz sedamnaestog stoljeća, većinom iz Mexico Cityja. Time je otac Tapio Mendez stavio točku na enigmu bar u najvažnijim pojedinostima jer rukopis naslovljen “Carta de la Madre Juana Ines de la Cruz escrita al R.P.M. Antonio Nunez de la Compania de Jesus” i koje počinje sa Pax Xpti, Mir u Kristu, iz 1681. ili 1682. godine, od pet i pol stranica u kojem ona u nekoliko paragrafa iznosi pobunu protiv zabrane pisanja stihova i protiv optužbe za herezu zbog naukovanja nametnute joj od ispovjednika. Iskopano tristo godina poslije njene smrti taj dokument ruši jednu cijelu konstrukciju laži od Phfandla, pa do svih onih institucionalnih pisara koji su nepravde i okrutni progon njoj nanesen odbacivali kao izmišljotine liberalnih teologa i laika.
Iste godine kada je pronađen rukopis, otac Aureliano Tapia Mendez sa sveučilišta Nuevo Leon, Monterrey, otisnuo je knjigu naslovljenu Autodefensa espiritual de Sor Juana (Sor Juana, Samoobrana).
<<>>
1983
KLJUČ PRSTEN KRALJA SOLOMONA?
Pax Xpti,
ANTONIU NUNEZU DE MIRANDI
Na
najvišem
vrhu hramova,
figure Vjetrova i Moći
postavljene su kao ornamenti;
kako bi ih se zaštitilo od ptica,
prekrivaju ih žicama,
To zvuči poput obrane;
za stvarno to je obvezni dodatak.
Nitko tko nadlijeće ne može ih izbjeći,
žice koje se u njega urezuju:
odbijanje vjetrova, surovost elemenata,
gromove koji se ispuhuju u srdžbi, kamenje i strelice
koje nalaze svoje ciljeve. O nesretni vrhu prepušten tolikim opasnostima! O osebujnosti, namještenoj kao cilj zavisti i element kontradiktornosti! Svaka vrlina, bilo u dostojanstvu, plemenitosti, raznovrsnosti, ljepoti, učenju, podložna je toj kazni, ali nezamjenjiva žrtva je učenost, jer najranjivija je, jer bogatstvo i moć kažnjavaju svakog tko im se usudi suprotstaviti, ali um što je širi, skromniji je i dugotrajnije trpi, manje sklon samoobrani.
Hramovi, od ispovjedaonice Antonio Nunez de Mirande, Inkvizitorske audijencije, pa sve do crvenog Kremlja i crnog orla Trećeg Reicha
do zgrade Centralnog Komiteta, ostaju isti.
Sadržaj
PJESME SVJETLOSTI I SJENEStrpljenje lava nije kamen
Ako ću pričati o tebi koja si plamtećom bakljom…
Indijansko ljeto
Ja sam zrcalo (1991.)
Ništa se ne mijenja
Ležim iza drva i gledam svijet kako prolazi u svoj svojoj veličini
Anđeo mraka bez krila
Anđeli ruševina
Čovjek s trubom i Duino elegije
Posljednji od Kraljeva vatre
Antarktika, tisuću godina poslije
Plaža Tartaruga
OBLACI / NUBLAS
Dvadeset i sedmi dan
Limunovo drvo, četiri stolca i pepeljara
Toledo
SAMOSTAN SAN GERONIMO
Juana Ines de La Cruz
Tražiš me?
Grimiz i klinčići
Križar
ANGRA DOS REIS / GNJEV BOGOVA
(putopisi)
Neka ljubav spava
Primam signale iz zviježđa Južnog križa
Miris Brazila
Jardim Botanico
Insomnia
Anđeli od bijelog kamena
Trilijuni malih sunaca
Impresum