Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

STRPLJENJE LAVA NIJE KAMEN

Strpljenje lava nije kamen,
Lav je postojan na drugačiji način:
Mislim da strpljenje lava ima kvalitetu

Zaleđenog jezera. Vrata pakla su
napravljena od leda, ne od plamena:
Pali anđeli na zemlji izabrali su fizička

Tijela lavova. Princip leda je
Utisnut u duh lava duboko i oduvijek:
Zimi ’90 na prilazu jednom londonskom mostu gledam

Kako kroz prolaz mog dvadeset godina starog Ford karavana
Prolazi zaleđeno jezero. Negdje je pola četiri popodne:
Dugačka kuća iza jezera tone u tamnom suncu

U žutoj boji lavljeg krzna. Imam osjećaj da je to mjesto
Na kojem se dogodila tragedija o kojoj su govorili na radiju:
Djeca su se klizala i otvorila se rupa u ledu, djevojčica je
Propala u mrak, nije više nikada isplivala.

Sjećam se jednog drugog dana: bio sam dijete one zime
kada se Maksimirsko jezero zakovalo ledom.
Došao sam poslije škole, u sumrak. Klizaljke sam vezao pažljivo i čvrsto: bile su to klizaljke svježe naoštrenih bridova. Mogao sam zaboraviti

Da ih imam na sebi, toliko su bile oštre.
Led mi nije davao otpora, klizio sam polako kroz zrak
Siv i težak od snijega koji će pasti: šuma je šutjela.

Sagnuo sam glavu i prošao ispod mostića, ulazeći
Sve dublje među drveće putovima koji putuju polegnuti poput
Zaleđenih slapova uokolo Zoološkog vrta.
Nigdje nije bilo nikoga:

Betonske nastambe životinja izgledale su prazne. Kvaliteta leda
Iznenada se izmijenila — osjetio sam opori, neutralni miris lava.

Stao sam u mjestu svjestan da će led puknuti ako nastavim dalje: lav je bio tu negdje blizu mene, sakriven —

Lav koji ne zauzima strane osim svoje; šuma je disala kroz njegove nosnice.

Mislim da lav nije plemenita životinja: glupo je poštovati ga.