Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

ČOVJEK S TRUBOM I DUINO ELEGIJE

(Natpisi u zagradama u italici prate pjesmu
Pantera, Jardin des Plantes, Paris, 1903.
Rainera Marie Rilkea.)

KADA ČUJEM ARMSTRONGA ZA TRUBOM
kako svira Summertime, sjetim se tebe, visoki starče.

Odakle si došao, koja te strašna simetrija skupila — nosila kroz daljine, učvrstila tvoj lik. Koliko ratova za tobom, u tebi.
Došao si kao dobrovoljac iz tuđine — u stvari, nikada nisi ni rekao zašto si došao, zapamćen si kao čovjek s trubom.

(Panterin pogled, od stalnog kretanja među rešetkama,
toliko izmoren da ne može sadržavati ništa drugo.
Čini mu se da ima tisuću rešetaka
A iza rešetaka — ne postoji svijet.)

AUTOCESTOM PO KIŠI JEDNOG ZIMSKOG JUTRA
ugledavši putokaz za Duino zamak, sjetio sam se tebe,
šutljivi starče.

Spavali smo u ruševnoj dvorani propuha.
Moglo se osjetiti da bila je to prije rata pučka škola.
Svirao si trubu noćima, kroz cijele noći, ležeći u vreći na podu u gomili, prebirao si melankolične vojničke balade, u gluhim noćima jer prozori, bili su zakucani daskama.
Bio si majstor melankolije, tristeze, saudadea!
Malo bi utihnuo pa opet. Pričao nisi ništa.
Svako malo, u noći, čuo bi se nečiji ljutit glas.
Ali ja, iako inače ne mogu spavati uz buku bilo koje vrste, čak ni uz radio, i još nas nekoliko, upijali smo u sebe tu glazbu atmosfere, mogla nas je prenijeti na neko stabilno mjesto zacrtano u mašti.

Meni su prorezi na prozorima naličili bambusovim jedrima kineskih džunki zaspalih na uljnoj površini kineskog mora zbog dubokog gaza, zbog preopterećenosti, usidreni u prostoru beskrajnim sanducima crnog kineskog čaja.
O sonho, smrzavanje pretvorilo se u toplinu …
O mar, kao poslije monsunskih kiša zrak je postao svjež …
O Paraiso! i samoća, i soledad, i solitude …

Nisi imao imena, ili te nitko za ime nije ni pitao,
ili je ostalo nepoznato ili ga ni sam nisi znao.
Ili ga nisi ni imao.

(Dok korača u skučenim krugovima, iznova i ponovo,
njegovo kretanje u moćnim mekanim zamasima
poput ritualnog je plesa oko središta —
točke u kojoj moćna volja stoji paralizirana.)

U PROLAZU UZ JARDIN DES PLANTES
BOTANIČKI VRT
proljetnim danom, sjetio bih se tebe, samotni starče.

Bila je tada još zima, neko vrijeme zastoja, iščekivanja.
Čekalo se ljeto koje će doći tenkovskim i toplinskim udarima pregrijano mirisom kerozina i spržene zemlje; čekao se,
kao i uvijek do tada, potez lovca.
Bilo je to i vrijeme odmjeravanja snaga,
neprijateljskih priprema za završnu agresiju,
njihovih psiholoških operacija—

Nisi se pomaknuo, ni oko ti nije trepnulo.

Postavljali smo linije, naprijed i iza, putove i prolaze, bazu i kontrolne točke. Dolje niz ravnicu na jugu, okupirani grad, siva tišina stalno probijana zvucima aviona i helikoptera, jutarnjim paljenjima tenkova, veliki aerodrom bio je tu negdje, samo crta u magli.

Oni, mogli su vidjeti naše vatre u noći. Jednom, zarobili su zamkom našu izvidnicu, čovjeka su nakon torture bacili u bačvi sa vrha zgrade, domogli se spiska jedinice i emitirali novčane nagrade na glave preko svoje radio postaje; za televiziju, složili su kolaž iz crno-bijelih feljtona Crvenih kmera ili ljudoždera sa Bornea i voditelj je pravdoljubivim glasom Zastava filma deklamirao populaciji da ta zvjerstva, ti likovi, to smo mi: njihovi neprijatelji.
Jedan je mladi izviđač rekao: “ako jutros poginem u borbi, odnesite beretku mojoj majci i recite joj kako sam bio dobar hrvatski vojnik, kako sam bio čvrst …” a jedan vojnik, koji se prozvao Meksikanac, iako ga Meksiko nikada nije vidio, napustio nas je u stilu, donio je odnekud dvije kašete piva, podijelio svima i rekao zbogom, više to ne mogu podnijeti, ja odlazim, neka mi nitko ništa ne zamjeri.
Nitko nije ništa zamjerio jer pivo je bila dragocjenost, slap Eldorada u to vrijeme.

Očekivao se dubiozni padobranski desant na seosko groblje, ali dani su prolazili, svakodnevne uzbune, maske, straže, izviđanja, akcije, desanta niotkuda.

Nisi se pomaknuo, ni oko ti nije trepnulo.
Neki su i živjeli na groblju u punoj opremi, kako bi uvijek bili pripravni. S vremenom teren je sve više izgledao zemljano pust poput fotografija Australije Wima Wendersa.
Linije su ostale statične, sigurne, požar rata sunuo je na druge strateške točke, za neko vrijeme.

Jednog si jutra, kada smo išli dalje, ustao i rekao da ideš u Sarajevo.
Bilo je već i tada naših helikoptera,
prikupljali su dobrovoljce, ali ti nisi htio čekati.
Jednog jutra si ustao, spakirao svoju trubu u kovčežić
i otputio se pješke, poput hodočasnika, govoreći:
Idem u Sarajevo.

Bilo je to prvi puta da te netko čuo govoriti.
Mi smo imali svoj program koji smo slijedili, branili smo druge dijelove zemlje, bili smo u svojim okvirima.
Nikada te više nisam vidio.

(Samo povremeno, zastori zjenica
podižu se, tiho —. Ulazi jedna slika,
prostruji dolje kroz napete, zarobljene mišiće,
uroni u njegovo srce i nestane.)

Svaki put negdje blizu Igmana u tami masivna blok konstrukcija vanvremenska i čvrsta i ranjiva planina; sjetio bih se tebe, čovječe s trubom. Sve što se kasnije pronijelo bilo je da su našli tvoje tijelo zamrznuto na Igmanu, na pustopoljini, poginuo si očito u obrani Sarajeva, kako i zašto nije se znalo. Bilo je to slijedeće zime, našle su te mirovne postrojbe Ujedinjenih naroda. Po dokumentima, vidjeli su da si nekada bio njihov, samo nisi otišao u dom umirovljenika, već vjerojatno odmetnuvši se, potražio si drugi dom bez zidova i nastavio ratovati dalje po savjesti.

Možda i zbog toga što u domu vojnih umirovljenika i invalida rata, nisu imali sluha za tvoju trubu?

Isto kako si uvijek i svugdje, u svim okolnostima i na svim kontinentima, branio svoje pravo na trubu, tako si čvrsto branio i naše zemlje, po svom izboru, unikatan u svom životu, dosljedan, zvuk tvoje trube poput plašta pokrivao je sve okvire. Noć druga, bez riječi, iz snježnih zapuha, iz mećave, transportnim avionom prenijeli su te na vojno groblje njihove, i tvoje zemlje, i pokopali s vojnim počastima.
Jesi li to bio stvarno ti, a ako jesi, jesu li s tobom pokopali i tvoju trubu, ili si u grob otišao sam, mogu li se zvuci tvoje trube još čuti makar isprekidani pa zato nestvarni i makar izmiješani s vjetrom u travi, uz samo tlo ili visoko u drveću, na vojnom groblju tvoje zemlje?

Noć druga, bez riječi, iz snježnih zapuha, iz mećave, transportnim avionom prenijeli su te na vojno groblje, i tvoje zemlje, i pokopali s vojnim počastima.

Jesi li to bio stvarno ti, a ako jesi, jesu li s tobom pokopali i tvoju trubu, ili si u grob otišao sam, mogu li se zvuci tvoje trube još čuti makar isprekidani pa zato nestvarni i makar izmiješani s vjetrom u trvi, uz samo tlo ili visoko u drveću, na vojnom groblju tvoje zemlje?