Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

TRAŽIŠ ME?

 

Bila je lijepa poput kamena izlaskom sunca,
njezin glas pronosio je podzvuke strojnica preko
kaki pustinje gdje cvjetovi kaktusa detoniraju
poput granata, njezina pripadnost bila je prerezano grlo
jedne Indijanke, njezina kosa svijetlila je plavo
crnim sjajem vrane.
Bila je crni kišobran propuhan vjetrom revolucije,
La Madre Dolorosa, rudnik tišine, crna ruža tuge …
iz Star-Apple Kingdom Dereka Walcotta

 

Tražio sam te na svim platformama. I na onoj najvišoj, unutar oblaka. Unutar magle koja pročišćuje, koja nikada ne miruje, koja iznenađuje. Pratio sam te, iako ne ostavljaš tragove, kroz prostore, gluhe i prazne, u kojima svjetovi ostaju bez daha i nestaju u beskraju. Prostore koji su i ništa i sve, prostore kojima se samo ti krećeš tako sigurna koraka, lakoćom koja boli. Nepodnošljiva mi je jednostavnost tvog prodora duboko u moj organizam, mir kojim postojiš.

Lutao sam ulicama koje odzvanjaju mahnitim urlicima uličnih prodavača, spoticao se o tijela prosjaka, usnulih beskućnika i šugavih pasa, šiban toplim južnim vjetrom koji me oblagao stoljetnom prljavštinom, komadima kartona i novina, odjecima potpetica pijanih kurvi iz popišanih haustora.
Tražio sam te u zraku teškom od soli, u mirisu kamena pretvorenog u pijesak silom oceana, u mirisu potopljenih orhideja u zoru žrtvovanih valovima, u mirisu crnkinja i gorućih svijeća, u oporom tkanju domorodačkih tkanina, pilećim kostima i fetišima, u pjesmi ukletih mornara, u glasovima Atlantika.

Tražio sam te i na izvoru života, na velikoj zadimljenoj rijeci uronjenoj u kišni san prašuma, u lijenim kretnjama krokodila, u letu tisuća ptica, u strpljenju jaguara; među zvijerima.

Da bih te osjetio jer ne mogu te vidjeti.
Ja živim u mraku toliko dugo, da mi se čini da sam oduvijek živio u mraku. Ne sjećam se više kako sam izgubio dar vida, bilo je to davno, u nekom drugom vremenu. Možda sam trpio od neke bolesti i jednog jutra se probudio slijep. Možda sam viđen kako teleskopom promatram zvijezde i oči su mi spaljene gorućim željezom inkvizicije, ili sam ranjen španjolskim bajunetom u nekom od ratova i usta su mi se ispunila mekanom proljetnom zemljom i vid zapleo o vlažnu travu i posljednja slika koje se sjećam vječni su snjegovi Anda. Moguće je i da sam se u rijetkom trenutku lucidnosti obrušio sa vrha planine brzinom od 240 metara i svjetlo mog pada obasjalo je cijeli beskrajni ponor.

U samom početku, doživio sam mrak kao nepropusnu, jednodimenzionalnu barijeru, i strava mi je smrvila kosti.

Sjedio sam dugo u tišini, u prostoru manjem od atoma, većem od Boga, osluškujući svoje disanje, jedini znak života. Ono što je bilo prije, otkinulo se od mene, pripada mašti. Ja sam slijepi čovjek, slijepac, nepoznate mi ruke pomažu preko ulica; lupkanje mog štapa odjekuje u ljudima, moja tama ih plaši. Neke prolaznice me tješe, osjećaju se plemenito, njihovo milosrđe mi je odvratno, to je milosrđe pobjednika.

Ali ti ne, ti me nikada ne bi sažalijevala, siguran sam da nisi ni primijetila, tvoj pogled nije se zaustavio na mom licu, osjetio sam te duboko kroz sebe kako prepoznaješ ono za što sam mislio da sam zauvijek izgubio, da je nestalo s mojim očima: nepobjedivu radost života.

I zato te tražim, od trenutka kada sam saznao za tvoje postojanje, onog popodneva kada smo se kao potpuni stranci mimoišli na aveniji u pred prazničnoj gužvi, kada si se sasvim slučajno, u trenutku prekratkom da bi ga vrijeme zabilježilo, sudarila s mojom tamom. Tražim te, iako ne vjerujem da ću te ikada naći; prebivalište ti je u nepromjenjivom, u instinktu: izbjegla si svim okovima naslijeđa. Ti putuješ kao što svjetlost putuje, prevelikom brzinom da bi te stizale posljedice tvog postojanja, ti si jaguar koji nikada nije bio u kavezu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.