Pjesme svjetlosti i sjene | Tomica Bajsić

ANĐELI OD BIJELOG KAMENA

Ulica koja je tog dana služila kao tržnica
mogla je nositi ime avenija Alexander von Humboldt
Toliko svježe oceanske ribe i svih vrsti voća
gužve i premetanja za štandovima od bambusa

“limao acerola kaki!!!” zaurlao mi je u uho crnac s panama šeširom zamrljanom gemišt potkošuljom hlačama najfinijeg tkanja terakota peglanima na crtu nepogrešivom rukom u CUBA LIBRE stilu
“maracuja, mango, melon!!!”
Htio sam kupiti limetu i sirup od šećerne trske ali neću ništa od toga.
— “Cuba Libre” kažem prodavaču voća. “Cuba Libre siempre”, odgovara mi dignutim palcem. Ove su ulice, ove avenije, pretrpane drvećem, tropska vegetacija izvire od svuda, živuća rijeka — visoke su krošnje stropovi spram neba, zaštita od sunca. Zastajem pred kolonijalnim kućama prošlih stoljeća, limun žuta, kobalt plava, karmin purpurna, narančastoljubičasta, blijedolila …
Kolonijalna arhitektura tu živi u harmoniji sa neboderima, ovdje su čak i nered ulica i prljavština u funkciji ljepote.

(Kuća kompozitora Hectora Vila Lobosa obložena je portugalskom azuleja keramikom.)

S LIJEVE STRANE GROBLJE, MLADO KRŠĆANSTVO, ANĐELI OD BIJELOG KAMENA

Uspio sam pobjeći iz tunela i nebo se otvorilo preveliko. Ekspozicija svjetla za kratko me čini slijepim. Sunce je jako, prodavači pića i sladoleda i BIC kemijskih olovki, kauguma i ukosnica nose beduinske krpe omotane oko glave, pod rukom im hladnjaci od stiropora.
Urlaju, bez smisla i reda, ali kada se ti zvukovi stope s trubama, zagonetnim povicima, valovima, elisama helikoptera; kada se fino presipaju kroz guste modulatore toplog zraka koji se diže iz asfalta, imamo što? Konceptualnu simfoniju.

Redovi palmi nižu se uz rub mozaičkih pločnika. Vrtlog morskog vjetra podiže listove odbačenih novina i zaustavlja ih ravno na meni. Paginas brancas, paginas amarellas, život je težak. Pod ovećom kartonskom kutijom, na pločniku odmah do salona Rolls Royceovih automobila, vire noge usnulog beskućnika, može se vidjeti kosa crno-bijelim lasima prošarana. Nekako je nepomičan.
Podižem karton da vidim da li je sve u redu.

“Sve dobro?” pitam njegovo zacrvenjeno oko koje se umorno otvorilo kada sam podigao zaslon od sunca.
Obrastao je poput Robinsona, ta šuma prepletenih crno-bijelih linija u toj bradi mogli bi se gnijezditi i kolibriji, a tako dubok san u svoj toj buci postiže spavanjem na etape, 4 dana sna pa 4 dana kretanja.
Obavijestio sam ga da je sedam sati, to ga nije zanimalo.

Ali on nije prosjak, nigdje u blizini ne vidim nikakvu kutijicu.
“O Monumento,” pitam ga, “jesi li znao vidjeti i bolje dane?”
“Vidio sam, vidio sam, ovdje su desno ravno odmah iza ugla,” kaže i vraća se u hibernaciju. Ja nastavljam dalje, sada sam
u potrazi za boljim danima.

S desne strane ocean, Avenida Atlantica, anđeli od bijelog kamena.