Aleatorika disanja | Sebastian Antonio Kukavica

CÉLINE JE STIGAO NAKRAJ NOĆI

na dnu noći upalio sam žuti fenjer i jedan je plamen bio dovoljan da rasvijetli noć kao utrobu neke gotičke katedrale to je kao kada mesar prvi put zarije nož u tele i načini procjep kroz koji pođe tek prstohvat svjetlosti dovoljno jak da obasja svu ružnoću katedrale sav kaos utrobe jer noć je katedrala u kojoj mnoštvo gubavaca spava pod svetačkim kipovima među ugaslim voštanicama bezbrižno sanjaju iščekujući čudesna iscjeljenja kad se probude zagledat će se u svoj odraz u vodi škropionice i reći će da sam ostao budan dovoljno dugo lice bi mi sada bilo ozdravljeno kao što rekoh jedan fenjer je dovoljan da obasja svu besmislenost postojanja stojim okružen spavačima i svecima a za prste mi se lijepe noćni leptiri namirisali su toplinu plamena u prstima moja svjetlost je zaprljana leptirima ali dovoljno jaka da mogu vidjeti dno katedrale gdje pred vratima sakristije stražare starci koji nisu spavali zadnje tri godine otkako je započela epidemija ebole kada im se približim oni upere puške u mene i pitaju tko ide a ja kažem doktor došao sam vas pregledati a oni spuštaju oružje i kažu onda dobro već smo mislili da je gđica smrt ušla na druga vrata oči su im bile slijepe od nespavanja i straha bili su uvjereni da su zatočili gđicu smrt u sakristiji nikad je nećemo pustiti van kažu oni dok im vadim krv iz papirnatih ručica krv im je tako hladna i ustajala da je čak ne piju ni noćni leptiri imaju staklene noge umjetne kukove i snage dovoljno samo za jedno povlačenje okidača kad dođe gđica smrt ali nju neće dokrajčiti jedan metak oni će se početi pomicati kad se ona bude primicala raspast će se u pepeo staklenog lustera sve je uzalud čak i taj jedan ispaljen metak