Aleatorika disanja | Sebastian Antonio Kukavica

KRONOLOGIJA JEDNOG OTAPANJA

klaonicu sam ukrasila suncokretima da prizovem malo svjetlosti u ovu rashlađenu tamu u kojoj su topli jedino juneći jezici bez daha osjećam se krivom jer previše dišem okružena šutnjom junadi razapete naopačke poput mussolinija i njegova četiri druga u autobusu sjedim uvijek do prozora sa suncokretom u zapučku bijele kute kako bih privukla malo topline kocku hladnoće sam sakrila u torbu umotavši je u pakpapir taj paket poslat ću na arktik jer sam čula da se topi glečeri nalik na trube su šuplji iznutra školjke bez unutarnje melodije polarni medvjedi bauljaju po paralelogramu leda ošamućeni subotnjom sunčanicom žao mi je eskima jer su im oči kao prizma u kojoj se mlaz bijele boje prelama u crnu dugu oči su im kao ušice cvrčka nespremne za toliku svijetlost dok sjedim do prozora osjećam se krivom jer kradem toplinu eskimima koji uz lanternu tuljanovog ulja dodatno kvare oči čitajući poruku iz paketa ne znajući što da rade s komadom hladnoće koji sam im poslala jedan slijepi eskim kaže ostavite tu kocku neraspakiranu u nju će ući moj duh kad umrem iako slijep on pred očima vidi eskimsko groblje sa snježnim epitafima groblje ima oblik iglua a svaka kocka leda jedna je utamničena duša pretka žene potpaljuju uljanice pod tim ognjištem pod tabanima smrznutih lara kako bi ti se odužili na poklonu u pismu ti šalju svoje trepavice po kojima je sunce izrezbarilo poruke na brailleovom pismu paket je stigao s pedeset godina zakašnjenja arktik se otopio ognjišta su prazna eskimova žena skinula je paučinast gajtan s očiju i gledala direktno u snježnu mećavu jer je znala da će tako najbrže oslijepiti a bila joj je milija sljepoća od prizora otopljenog groblja majko trepavica koju držiš u dlanu je kronologija jednog otapanja