Aleatorika disanja | Sebastian Antonio Kukavica

SMRT TADEUSZA KOŚCIUSZKA

pluća su ga boljela od previše disanja seoski zrak je puno oštriji od gradskog a seosko tlo je tvrđe pa ostavlja više ožiljaka ali pogled iz seoskih staja ljepši je od pogleda iz gradskog stana seljanka sjedi na hoklici i grize jabuku tlo se puši od konjskih kopita a djeca potkovama gađaju jedan klin ovdje na selu potkove su kocke za igru a konji hodajuće statue ovdje je sve puno života a ja umirem od previše zraka od prevelike prostodušnosti ali osjećao se bolje nego u švicarskom stanu s kojeg se pruža pogled na spomenik wilhelmu tellu milije mi je polagano umiranje među živim konjima i mokrim stajama od nagle gradske smrti koja bi mi kao posljednji prizor podarila prizor nepomičnog brončanog konja iako sada više nisam siguran je li wilhelm tell imao konja ili ne ali sjećam se jednog starca bez ruke koji je umjesto ruže ili lampiona pod kipom wilhelma tella uvijek ostavljao jabuku probodenu strijelom gledam seljanku koja grize jabuku kada ju oglođe ostavit će je na mom zemljanom grobu a pošto je seoska zemlja plodna možda iz mojih pluća izraste jabuka bilo bi lijepo imati stablo za nadgrobnu ploču a plodove za epitafe onda bi umjesto imena datuma smrti stotinu suvišnih riječi nad grobom visjele jabuke a kada bi pale na zemlju probudile bi me i ja bih možda zijevnuo pomislio je kościuszko osluškujući kako potkove udaraju o iščašeni klin volio bih doživjeti dan kada će se seljaci s vilama i kosama okupiti pod mojim kipom volio bih ih vidjeti kako jedan po jedan u tihoj koloni dodiruju brončani mač na mom mrtvom kipu i barem ga na tren svojim toplim seljačkim prstima oživljuju neka u gradu varšavi krakovu ili poznańu postave mrtvi spomenik ali u selu će zauvijek nada mnom cvasti jabuka i ja ću u selu disati još stotinama godina iako je zrak oštriji ali zato svaki uzdah ima miris jabuke neka mi svako od mojih seljaka kad dođe u grad varšavu krakov ili poznań donese neki suvenir sa sela cokule bundeve ili potkovu legenda kaže da su prije bitke kod racławice svi seljaci dodirnuli kościuszkovu sablju i da su se potom njihove kose trnokopi vile pozlatile i postale ubojitije od bajuneta ruskih vojnika ako budu klesali moju statuu nakon što umrem neka me ne prikažu na konju svoje nepokretno tijelo još bih mogao vidjeti ali nepomičan konj bi me uznemirio jer sam navikao gledati konje u pokretu vjerujem da će nakon što svi ljudi umru nakon što prazni gradovi budu zakrčeni kipovima i ulicama s imenima narodnih heroja divlji konji i dalje živjeti vjerujem da će nakon što svi gradovi nestanu još opstati nekoliko sela neka sruše moj kip u gradu ali neka ne diraju moju jabuku dopuštam da uberu njezine plodove i da ih kušaju ali ne dopuštam da je sruše jer mi ona omogućava da dišem divlji konj je trčao po cesti starica je cuclala jabuku a dječaci su se okupljali oko mene i zurili u rupu od potkove u mojim prsima teško je disati s otiskom konjskog kopita u plućima jedan dječak je uzeo svoju sretnu potkovu i položio je u rupu u plućima odgovarala je ali nije me mogla spasiti od smrti ja sam se već pomirio sa smrću i drago mi je što umirem u selu za razliku od brončanog wilhelma tella na mome grobu će biti živih jabuka i svaka seljanka će moći prići mi i ubrati jedan moj orden