Aleatorika disanja | Sebastian Antonio Kukavica

ROBERT JOHNSON SUSREĆE ĐAVLA

za srpanjske žege kubične gitare dišu a robovi zadržavaju dah kako bi u snovima mogli glasno pjevati kad ih gospodari i u snu prisile na sakupljanje pamuka jer svi oni sanjaju jedan san svi oni pjevaju jednu pjesmu sanjaju bogatu gospodarevu kćerku koja uvježbava glas dok robovi pjevaju u pamuku kćer traži od oca da ih natjera da se odreknu svojih glasova otac ih bičuje po glasovima ali to čini njihove glasove dodatno hrapavijima otac skida čizme gleda svoju porculansku kćer i shvaća da nijedan bijelac nikad neće moći svirati blues ako robovlasništvo treba biti zapamćeno po samo jednoj dobroj stvari neka onda to bude blues jer da nije bilo ropstva blues se ne bi rodio kaže otac zureći u mississippi u svojim jelenjim čizmama za srpanjske žege đavo prolazi pored usnulih robova i pored gitara punih ptica nosi svoj sitni kovčeg i prezirno istjeruje ptice iz gitara jer đavo mrzi disanje a ptice su agenti disanja svaka kuglica pamuka koju đavo dodirne postaje crna i kubična odjednom je polje pamuka pretvoreno u groblje s minijaturnim spomenicima ja sam stajao na raskrižju a on se približavao ostavljajući za sobom pejzaž u obliku čembala odmah sam ga prepoznao za njim se vukao vonj jelenjih čizama nosio je laneno odijelo i nije se znojio đavla nećete prepoznati po tome što je bijelac sa izglačanim odijelom nećete ga prepoznati po vonju čizama prepoznat ćete ga po tome što se jedini usred srpanjske žege ne znoji jer diše na škrge kada mi je prišao doista je izgledao poput gazde ali onda me je uljudno pozdravio i naklonio se tada sam shvatio da nije bijelac a kada sam shvatio da se ne znoji shvatio sam da je on nešto još gore od bijelca sjeo je na svoj sitni kovčeg i pogledao me očima jazavca on ne bičuje glasove on ih krade meni je gazda gazio po glasu ali učinio ga je samo grubljim njegove čizme po mojem glasu njegova kćer prodala mi je svoje mršavo tijelo za nekoliko poduka iz pjevanja u podrumu tako ću i ja prodati svoj život za par poduka iz sviranja gitare nisam ni slutio da đavo u sitnom kovčegu nosi preklopnu gitaru i bijelu kukuljicu ne ide on na sastanke ku klux klana zbog mržnje prema rasi mene opčinjavaju gorući križevi rekao je dok smo usklađivali gitare on je hodao po rupi u daskama jelenje čizme po mojem glasu navučem bijelu kukuljicu i potpaljujem vatru pod križevima ja sam je podučavao disanju a ne pjevanju jer ona nije znala disati zato smo samo disali hvatali dah ukrašavali disanje jaucima a gazda je gazio naše glasove promatrajući nas kroz rupu u daskama predvorja đavo mi je rekao znaš i sam da nikakav autobus neće doći znaš i sam da ne možeš nigdje pobjeći pristani zato na moju pogodbu ja ću te naučiti kako svirati gitaru a ti ćeš mi kad umreš dati svoj glas kako bih mogao zavesti gazdinu kćer kako bih je podučio pravilnom disanju kako bih kad stari umre ja hodao kroz polje pamuka u jelenjim čizmama