Aleatorika disanja | Sebastian Antonio Kukavica

GLAZBA ZA DVANAEST PIJAVICA

kao dječak posjedovao sam sposobnost predviđanja vremena jer sam jedino ja vidio dažd u kiši daždevnjak nosi kišu u svom imenu a jedino sam ja shvaćao da njegovo pravo ime nije daždevnjak nego kiša životinje se ne zovu onako kako ih ljudi nazivaju svemu su krivi odrasli koji su nadjenuli patvorena imena svim bićima da se mene pita djeca bi trebala imenovati životinje jer djeca mogu dodirima razgovarati sa životinjama djeca znaju da je daždevnjak besmislena riječ koja se na njemačkom kaže drugačije univerzalno ime daždevnjaka je zvuk koji kiša ostavlja na zemlji prava se imena životinja ne iskazuju riječima koje se mijenjaju od jezika do jezika već se iskazuju glazbom prirode to jest onomatopejom jednim univerzalnim šuštanjem ili režanjem životinjska imena naučio sam opipom dodirujući životinjske lubanje opipavajući te raskošne ljuske njihovih unutarnjih svjetova mogao sam pojmiti njihov instinkt a samim time sam mogao predvidjeti da će sutra u devet izjutra pasti tuča životinje i ja smo se sporazumjeli one su mi povjerile svoje slutnje vjeruju mi jer im se jedini obraćam njihovim pravim imenima kada želim reći pijavica ja imitiram zvuk srkanja krvi a kada želim reći pas proizvodim zvukove privrženosti psu je pravo ime privrženost a ribi dosada kada želim reći svraka proizvodim zvukove koje lopov stvara pri krađi dragulja i sve me životinje razumiju susjedi su uvijek govorili ovaj mali će postati meteorolog a ja bih počeo vrištati njištati kreketati jer ja nisam želio postati čovjek ja sam želio ostati životinja želio sam zauvijek imati instinkt za naslućivanje oluje zato sam u četvrtoj godini života prestao pričati shvativši da me jezik koji su osmislili odrasli udaljava od prirode oglašavao sam se samo u onomatopeji pobjegao sam od roditelja učitelja i birokracije živio sam u lisičjoj jazbini jeo sirovo meso i mrtve ptice naučio sam hodati četveronoške a svake sam noći promatrao kretnje lijenih daždevnjaka kako bih zaključio kojim će putem sutra krenuti kiša poznavao sam sve vrste oblaka i znao sam koji nose oluju a koji kijamet sa šapama na tlu upijao sam puls seizmografa tla osjećao sam otkucaje tla na dlanovima sve je mirisalo na ogorčenje krtica koje ponovno moraju izmiljeti na površinu jer je dolazak kiše za vikend neminovan no bića koja najbolje naslućuju oluju su ipak pijavice poslagao sam ih po svojem tijelu i one su mi šaptale tajne pučke meteorologije sagradio sam barometar pijavica stroj za predviđanje vremena koji se sastoji od dvanaest staklenih kapsula na dnu svake kapsule položio sam jednu pijavicu a za vrh svake kapsule objesio sam jedno zvonce kada naslućuju približavanje oluje dvanaest pijavica oglasi se zvonima pijavice se od straha sklupčaju oko zvona stegnu ih u tako čvrst zagrljaj da se čitavom šumom prolomi zvonjava oluje koja je toliko glasna da se čuje i u gradu mještani zaustavljeni u pokretu traže zvona na nebu na crkvenom zvoniku bez zvona ali ih ne nalaze odjednom osjećaju hladnoću među rebrima čak i svećenik izlazi na terasu crkvenog tornja bez zvona i osluškuje fatalističku glazbu dvanaest pijavica