Aleatorika disanja | Sebastian Antonio Kukavica

GORSKI KOTAR U BABLJE LJETO

putujući kroz gorski kotar u bablje ljeto starac i starica zgroženo su promatrali polomljene breze jeli su mandarine i usta su im bila puna nostalgije jer u naše vrijeme toga nije bilo pod brezama se gradio novi odvojak autoceste radnici su rastjerivali zbunjene ptice koje su pošto su šume bile polomljene spavale po autocesti poput američkih beskućnika u bari katrana svoj odraz je promatralo nekoliko ptica crvendać koji je pio katran nije prepoznao svoj odraz mislio je da će se prepoznati ako se nagne naprijed i tako se naginjao sve dok nije potonuo u katran no ni tada se nije prepoznao ušao je u svoju utrobu i shvatio je da je ptica izvana pernata ali iznutra igličasta utroba joj je svileni ježinac toga u naše vrijeme nije bilo radnici su svakog jutra u asfaltu kojeg su jučer izradili pronalazili mnoštvo ptica ne raspoznaješ što su ptičje kosti a što tragovi guma pejzaž je poludio melankolične breze onako ukrštene izgledale su poput fakirove postelje ili nekog gmaza s kaotičnim rasporedom unutarnjih organa sva sreća što autobus nije išao starom cestom koliko bi tek onda uništenih stabala starac i starica vidjeli ovako su vidjeli tek onoliko breza koliko je potrebno da započnu konverzaciju koja će trajati sve do odmarališta u ravnoj gori starac se pita zašto već mjesecima stoje usred šume tako polomljene i izložene pogledima trebali su ih pokloniti sirotinji da se grije ili su od njih trebali načiniti ptičje kuće a njegova žena kroz suze promatra iznakaženu krhkost breza i njihova lišća bež žila i sjeća se večeri kad joj je muž oduzeo djevičanstvo ni ne pitajući je za dopuštenje nikad je nijedan prizor nije potresao kao ovaj osjećala se poput zbunjene ptice koja ujutro baulja po autoputu promatrajući u ranama autoputa sebe i ne prepoznajući se