Aleatorika disanja | Sebastian Antonio Kukavica

PODUKE IZ DISANJA PODUKE IZ PRIČANJA

jednog je novembarskog jutra androgini baletan hodao po žici razapetoj iznad trga revolucije mnoštvo ljudi se okupilo pod njegovim koracima gledali smo kako mu žica rasijeca baletne papuče podsjetio me na golubove koji slijeću na bodljikavu žicu logora jer je ona jedino odmorište usred sibirskog krajobraza nakon dva sata plesa na žici baletan se spustio među zadivljenu rulju ali mi nismo bili zadivljeni njegovim plesom po žici nas je fasciniralo to što nije bio uopće mokar iako ga je dva sata šibala kiša no kada se ponovno našao s nogama na trgu kosa mu se počela kovrčati od vlage a disanje mu je postalo isprekidano rulja je izgubila zanimanje ali mene je njegovo krhko disanje uzbudilo jer sam i ja imao problema s disanjem još od prve upale pluća diktafonom sam snimao svoje hroptanje svoja jutarnja gušenja koja bih slušao u samotnim noćima u nedostatku inspiracije kronologiju svojeg disanja pohranio sam u hiljadu kazeta koje sam držao pod madracem kako ih otac ne bi pronašao posudio sam baletanu svoj priručnik disanja i pozvao ga pod svoj kišobran otpratio sam ga kući a on mi je te večeri dok su se na hodniku sušili kišobrani i mačke otkrio zašto nije pokisnuo rekao mi je pronašao sam sklonište u vjetru ono me je zaštitilo od kiše ležali smo pored peći ja sam recitirao upute iz priručnika disanja a on je disao i pričao istovremeno što meni nikad nije uspjelo kad prevrneš vjetar naopačke dobiješ leđa ribe a to možeš vidjeti jedino dok hodaš po žici ta simetrična leđa koja se rastvaraju oko kosti vjetra ja sam prestao disati i rekao kada je markizu de sadeu ponestalo papira on je posljednje dnevničke zapisa ispisao na zatvoreničkim doručcima koje su mu ruke u bijelim rukavicama ostavljale ispod jastuka a onda sam prestao pričati jer mi je nedostajalo zraka osjećao sam se posramljeno jer sam ja njega želio zadiviti svojim umijećem disanja ali ispalo je da je on bio moj učitelj znao je priču i nastavio se skidati markiz je shvatio da su riblja leđa idealni nadomjestak za papir rekao je a pošto je markiz imao mikroskopski rukopis čitavo jedno poglavlje sto i dvadeset dana sodome napisao je na ribljoj kosti koju je morao progutati kada je pala bastille riba mu se rascvala u grlu kao kišobran i kad god bi ga revolucionari nešto upitali on je izgovarao samo poeziju nasilja te noći više nismo pričali ležali smo na madracu nismo ni disali nismo ni pričali slušali smo moj diktafon sve dok se baterije nisu istrošile i moj učitelj je rekao nikad nisam čuo ništa ljepše to nije rekao već mi je te riječi ispisao po leđima jer ja sam riba a kad sam bio još mlađi bio sam dvodihalica sada imam samo jedno skladište zraka u sebi i često mu se istroše baterije viđali smo se sve do njegove smrti ili je to bila moja smrt više se ne sjećam ali sjećam se što mi je rekao između dviju seansi disanja kada preokreneš vjetar naopačke dobiješ kišobran i kada pada kiša sakrij se pod vjetar jer svaki vjetar nosi šuplju vjetrovku u sebi a na tebi je da utrčiš u središte vjetra i ogrneš se vjetrovkom tek onda se zaštićen od hladnoće možeš smijati sudbini ptica koje su se zaplele u žice nad trgom revolucije