Aleatorika disanja | Sebastian Antonio Kukavica

VJEŠTINA DISANJA

nije točno da je samo potrebno postojati kako bi čovjek znao disati vještina disanja se stječe desetljećima čitanjem do dugo u noć kitnjastim govorenjem i pisanjem dugačkih rečenica tek kada pišem ili govorim u dugim rečenicama doista dišem jer osjećam da dišem usklađeno s mislima osjećam da poznajem sebe da moj govor ima svoj ritam svoju unutarnju logiku ali problem nastaje kada se misli prevedu na jezik onda nastupi razočarenje jer riječi su tako nesavršene tako udaljene od onoga što doista mislim riječi su istrošene pocrnjele od upotrebe a moje ideje su bijele pun sam velikih misli koje mogu promijeniti svijet ali ne mogu ih prevesti u jezik a i kad ih prevedem onda ih svi krivo shvate jer riječi su u mojim ustima neupotrebljive poput kiše nakupljene u tijesnim ustima degenerika koji stoji pod kišom gušeći se u mutnoj vodi stoga se mnoge moje pjesme mogu činiti perverznima ali uvjeravam vas da nije stvar u meni već u jeziku u mojem umu ove pjesme su uzvišene harmonične pune božanske prozračnosti savršene su kao kugla ali prevedene na svakidašnji jezik postaju izopačene uvrnute kakofonične kubične kugle idealan jezik poezije bi bila dugačka neprekinuta rečenica koja završava pjesnikovom smrću u toj jednoj rečenici negdje na njezinoj polovici pjesnik bi uhvatio ritam sa vlastitim plućima uhvatio bi ritam sa svojim kretanjem spojio bi svoje tijelo i svoj um sa svojim kretnjama zagospodario bi samim sobom i uskladio disanje s pisanjem i tek tada mogao bi prevesti svoje ideje u odgovarajuće riječi