Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ALL THAT JAZZ

Kako ste? rekao je muškarac.

Žena nije odgovorila. Vidjela je – na rubu vida, kroz pukotinu prema prošlosti – drugi prostor, osjetila njegov sretni miris.

Kako već…, promrmljala je napokon. Onako sam kako već mogu biti, mislila je, kad se sve uzme u obzir. Sve?

Brzo mu je uzvratila istim pitanjem.

Dvorana je bila prigušeno osvijetljena kao uvijek, žamor je zvučao jednako umirujuće, stolci postavljeni za svirače potvrđivali sveopću predvidljivost: ovdje će se dogoditi točno ono što svi očekuju, ni više ni manje, i sve je savršeno pod kontrolom. Moje lice je pod kontrolom, mislila je, pitala se.

Muškarac koji se zaustavio pokraj nje, u prolazu, valjda u prolazu, razgovarao je s više ljudi istodobno, domahivao nekome preko njenog ramena, no ipak je još uvijek neporecivo stajao s njom.

Mi se razumijemo i bez riječi, rekao je, ali ne tu ni sad. Mogu šutjeti, dakle, mislila je žena, ionako je svejedno? Govorila je ipak nekakve riječi koje nisu vrijedile ni više ni manje od šutnje. Riječi – veznike. Poneki prilog. Poneki prigodan usklik, ne baš glasan.

Muškarac joj je pripovijedao kamo ga sve vode i na koje sve načine muče njegovi razgranati poslovi. Kad bi sišao anđeo s neba i oduzeo mu sve riječi koje se odnose na posao, što bi ostalo? Možda more?

Ne, nije bio miris mora to što je osjetila gledajući u poluprostor sjećanja. Bio je miris doručka, u svijetloj i toploj dvorani koja podsjeća na bazen. Zveckanje posuđa, smiješna pitanja. Gdje je med? Zašto opet nema crnog kruha? No more je bilo u blizini.

Nisam vas viđao ovdje, rekao je muškarac.

Je li to plahost u njegovom glasu? Možda ju nitko ne bi naslutio, nitko osim nje. Ali ona ima uho za nijanse. Ima i osjećaj za ritam. Ne bismo li zaplesali, rekla je, a onda se i dogodilo. Navečer, na terasi pred morem.

Kontrabasist je provirio na scenu, obuhvatio dvoranu kontrolnim pogledom.

Ali kako ste vi? upitao je muškarac još jednom nekakvim nepredviđeno nježnim glasom, odgovorivši na sporedna pitanja sporednih ljudi u prolazu. O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, ponavljala je u sebi toliko puta ponovljen naslov knjige. Zbilja, o čemu. Radim što i uvijek, rekla je naglas. Ionako ne bi slušao ništa dulje od jedne rečenice. Ili bi? Ili slušanje riječi i rečenica i nije toliko važno? Možda je potreban samo osjećaj uranjanja u glas, neka koncentracija, što li?

Kontrabasist se očito više ne namjerava povući s pozornice. Tiho iskušava usklađenost svojih žica čekajući da cijeli bend iziđe pred publiku nad kojom se gase svjetla.

Žena osjeća smiješan ubod znatiželje: što bi je još mogao pitati taj nevoljni sugovornik u to malo vremena koje preostaje? Prioriteti većine ispitanika u anketama bili su obitelj i zdravlje, samo tri posto na vrh liste stavlja novac… On ne govori ništa, gleda je dugim pogledom, neizrečeno pitanje postaje sve ozbiljnije, možda.

Žamor zamire,  od sve publike samo njih dvoje još stoje. Ona shvaća neumjesnost tog stajanja, ispričava se nekakvim smiješkom, pomalo kvrgavim, pomalo kljastim, i odlazi prema svom sjedalu.

Onda se ipak okreće još jednom, premda joj je to pomalo smiješno. U pogledu s kojim se susreće isti je onaj brisani prostor koji tako dobro poznaje: plaža kojom trči nevjerojatno lagana, ne nailazeći ni na kakve zapreke.