Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

AUTOBUS, GROBLJE

Bilo je hladno jutro, najhladnija noć ove zime, i trebalo je samo trpati drva u peć, trpati i trpati, nakon spavanja pod drvenim šatorskim krilom koje se ljulja pod svakim udarcem srca, propadajući sve dublje u vrlog hladnoće – jer takva je zimi naša starinska kuća.

Bilo je jutro i na radiju su govorili o djeci koja na nekom otoku prate nastavu pomoću video-linka, ugasi, ugasi, govorila sam samoj sebi, privijajući se uz toplinu, otvarajući kojekakve bilježnice, no odluka je bila tu, čvrsta i jasna, jer danas je dan koji je, i sutra će biti dan koji će biti, i ja mu ne želim doći nečiste savjesti.

Sišla sam do grada, hladnog i suhog unatoč snijegu, zaobilazila stare ljude koji oprezno gaze, kupila cvijet, krenula na tramvaj, predomislila se.

Riječi, riječi, vidiš kako teku. Izabireš se, izabireš što ćeš reći, izabireš što nećeš reći, pitaš se što ne možeš birati. Riječi mogu biti ovakve ili onakve, ali osjećaj? Ili i osjećaj ovisi o izabranim riječima? Ne ovisi, uzvikujem, osjećaj im prethodi, osjećaj je nemoguće krivotvoriti.

Bilo je hladno jutro i prodavači na placu prodavali su samo na dva stola, štiteći najlonom svoje naranče i karfiol. Sjetila sam se nekog drugog radijskog glasa koji je rekao da lavine nastaju kad novi snijeg padne preko starog i kad zapuše oštar vjetar. To mi se sviđa, novi snijeg preko starog. I vjetar.

Kroz vjetar sam stigla do trenutka do kojega i sada pokušavam stići, zaobilazno. U taj mali autobus koji vozi preko Cmroka i Jurjevske – grad u minijaturi, komadić mog putujućeg doma. Vozač koji pozdravlja putnike, otvara i odmah zatvara vrata, naš junak u hladnim jutrima. I dobrodušni putnici koji ulaze s teretima svojih života, odjednom lakim od leda i bistroga zraka. Malen autobus, za malene potrebe, prolazi vijugavom cestom, uskom strmom ulicom, dok mislim bilježnicu i olovku, mislim riječi kojih se sad više ne mogu sjetiti, mislim priču u nekoliko svjetlucavih epizoda, diskretnu biografiju, smiješim se svem tom snijegu, tragovima sanjki, smiješim se vlastitom odrazu u nekom zrcalu koje nije tu, ali nije ni daleko, moje je, govorim, osjećajući na mahove kako me hvata zakašnjeli san, propadajući u male kovitlace razdraganosti, jer drage su mi sve te usput izgovorene riječi, taj pčelinji život marljivih, zujećih pozdrava samo za danas – i misli se miješaju, i imena se miješaju, i ne znam više kome je upućena koja riječ.

Promiču pročelja gornjogradskih kuća, elegantna promrzla žena drži se objema rukama za šipku pokraj vrata, pokušavajući se ne odsklizati po skliskom podu autobusa, dvojica muškaraca govore o svojim negdašnjim akademskim poslovima – ja sam dijete s ribičije! javlja se kao suprotnost neobuzdan glasić, ja sam sretni farmer!

Silazim napokon, u hrpu žućkastog snijega, u pomisao o mirisu pekarnice, pokušavajući sabrati rasute iskrice i pepeo.

Prelazim preko trga, počinjem se penjati i moram hodati žustro, jer osjećam kako mi se stopala hlade. Nabrajam što sve danas ne smijem zaboraviti, zamišljam lik za knjigu s pismima, izručen vlastitim pogreškama, instinktu odbijanja, ah, kako bi dobar mogao biti, kad bih ga samo uspjela ispisati od početka do kraja. Morat ću još misliti o tome, ali ne sad dok se penjem bijelom cestom polako se zagrijavajući, osjećajući dodir šala na obrazu, krv koja počinje kolati i hladnim prstima. Dug mi se čini taj put u smrznutom jutru, najhladnijem, i kad napokon stižem sve je pusto, prekriveno snijegom, apsolutno mirno, nigdje nikoga osim leda na stazi, stabala koja škripe od hladnoće. Tu, u hladnom i bijelom, ne osjećam baš nikakvu bol, nalazim se upravo tamo gdje se želim nalaziti, širom otvaram oči sama usred bijelog groblja, ponovno ih zatvaram, i možda bih se odvojila od sebe same kad bih mogla samo malo duže – ali ne, moram natrag, dolje, u grad živih, sklizati se kroz razgovore i rasprodaje.

Odlažem cvijet u snijeg. Otrgnuvši vlas svoje kose, omotavam je oko ruže.