Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

BIJELI BOR

Otvorim bočicu eteričnog ulja na kojoj piše „Pinus silvestris“…

…i vidim balkon. Niska, previše niska crna ograda, iza nje konopci za sušenje rublja, dolje prostrano dvorište, proljetna prozračna svjetlost. Upravo tu svjetlost trebalo bi naslikati, kao što je to nekoć polazilo za rukom nekim drugim ljudima na nekim mjestima nimalo nalik ovom balkonu na petom katu s kojega se vide mudre sove i zeleni krov stare Sveučilišne biblioteke.

Na balkonu stoji nestabilni slikarski stalak, jedan od onih laganih, na tri noge koje se izvlače. Trebao bi biti praktičan, sklopiv i prenosiv, prikladan za svaku slikarsku visinu, ali vijci su mu loši i teško ih je učvrstiti. Pokraj stalka dva „grundirana“ platna – čak dva, pravo obilje! – nategnuta na okvire, kutija uljanih boja, plastična paleta, čaša s kistovima, ulje i razrjeđivač u bocama. Sav taj pribor složen na starom stolcu, malo prenisko, malo predaleko od ruke. Jer na balkonu je i slikarica, možda još djevojčica, možda već djevojka, nekakvo biće između, zagledano u najotvoreniji dio neba, onaj u čijoj su pozadini daleki neboderi…

U slici koja je poput džina iz svjetiljke izišla iz bočice s borovim mirisom platno je još bijelo, boce s uljem i razrjeđivačem zatvorene. No odnekud se širi taj opojni miris, možda iz premaza na platnu, možda iz kutije s bojama. Slikarica na balkonu ne zna od kakvoga se ulja proizvode boje, ni što se sve stavlja u masu za „grundiranje“, ali duboko udiše taj miris, spuštajući pogled na tri breze dolje u dvorištu. Da, to bi htjela naslikati, to njihovo treperenje na suncu… No nije sigurna da će znati, da ulje neće biti previše teško i gusto za njenu svrhu.

Zaboravila je krpicu. A sigurno će morati s kista skidati višak boje i bilo bi bolje da odmah ode po nekakav komadić tkanine. Možda i onaj široki nož od sivog pleha koji joj ponekad zna poslužiti bolje od kista… Dolazi i odlazi, odgađajući početak, u nekoj odjeći koja je nova, jer je sva njena odjeća nova. Staru je odjednom prerasla.

Na balkon slijeću vrapci. I odmah odlijeću dalje. Tijesan je taj balkon, nema mjesta za sve.

Ona promatra svoj pribor, pa ponovno breze. Otvara tubu zelene, pa je ponovno zatvara. Ne zeleno nego žuto. Plavo, žuto, bijelo…

Kad bih se vratila na taj balkon, postavila neki novi stalak, jer je stari prije nekoliko godina otišao s krupnim otpadom, i kad bih pokušala naslikati breze koje su još uvijek na svom mjestu, što bi to bilo? Pokušaj opuštanja, nekakav hobi? Za djevojčicu ili djevojku na balkonu to je nešto mnogo ozbiljnije, premda se čini da je njen pogled zapravo osmijeh. Kad jednom odluči povući prvi potez, bit će to prvi potez na njenoj slici…

Ali ne još. U mirisu bijelog bora još nema prvog poteza, samo svjetlo, nestabilan stalak i pribor spreman za počinjanje.