Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ČINJENICE: BOLNICA ZA PLUĆNE BOLESTI

Ujutro smo krenule u bolnicu za plućne bolesti da joj naprave punkciju pluća, tj. uklone iz njih tekućinu kako bi lakše disala. Javile smo se na šalter hitne ambulante – i ostale u tom predvorju oko šest sati. Ljudi nije bilo mnogo, uspjela sam izbrojiti sedam pacijenata, uglavnom teških bolesnika, neke je dovezla hitna, no u hitnoj ambulanti baš nikome nije se žurilo. Dežurnoga liječnika uopće nije bilo pa su zato odugovlačili (to smo shvatile tek poslije), jer ionako nijednog pacijenta nisu mogli ni primiti ni otpustiti bez liječnika.

Nakon tri sata sjedenja u čekaonici odlučujem se za patetični nastup – ona ima prošireni karcinom i pluća puna vode, učinite nešto, rekla sam sestri. Mi smo oprali pod, odgovorila je, pa kad se malo osuši… Meni je to neodoljivo i očajno smiješno, i dok pišem smijem se tom luđačkom neskladu – Ovdje su vam svi takvi, rekla je druga sestra u prolazu.

Napokon su je pregledali, punkciju su napravili nekih pola sata kasnije, onda smo čekale još sat i pol, dežurni je liječnik došao negdje iza tri, išla sam kupiti nešto za jelo u dućan u podrumu, ali više nije bilo nikakvog peciva ni sendviča pa smo jele kinder-pingui i štapiće sa sezamom i pile kavu iz automata. Ovo je jedan nezdrav obrok, rekla je mama, a ostali nevoljni pacijenti su se smješkali. Kad smo se napokon maknule s tog mjesta, činila mi se gotovo zdravom.