Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

COLOUR OF MAGIC

Da, dobro, naslov je ukraden, ali to se ne mora nužno tako shvatiti. Recimo da je naslov citat. Drugog naslova. Toliko dobar naslov da je glupo tražiti neki drugi.

Jer upravo je boja magije ono što ovdje nedostaje. Takav jednoličan posao, bezbojan, bez ikakve akcije! Uvijek ista soba, kućna odjeća, pogled kroz prozor. Uvijek ista beznadno bezbojna boja ekrana.

Možda bi trebalo imati nekakav zlatni filter pred ekranom, i hrpu kazališnih kostima, i boksačku rukavicu, i prašumu biljki mesožderki nadohvat ruke, možda hrpu gline, mokre mekane gline za otiske prstiju i gnječenje. Ali možda bi najbolje bilo imati čovječuljka u kompjutoru, poput onih magičnih čovječuljaka u knjizi čiji sam naslov prisvojila.

Čovječuljak, dakle (ukraden poput naslova), u mojoj priči živi u kompjuteru i mora jako mnogo i jako brzo pisati, neprestano ispunjavati taj moj ekran. Mora ga ispunjavati strahovito pravilnim slovima i još k tome u obrnutom smjeru. Jer on je unutra, a ja sam vani. Pri tome je moje lupkanje po tipkama samo prizivanje čarolije kojom ga držim u svojoj vlasti. No ponekad mu dam slobodnih četvrt sata pa on odgurne, recimo, poklopac jadnog malog desnog zvučnika na monitoru (pred lijevim je nezdrava hrpa papira, ne isplati se ni pokušati), izviri, pripali lulu i počinje mi postavljati sarkastična pitanja:

– Mogu li ti ukazati na činjenicu da bezbojna boja ne postoji?

– Jesi li svjesna koliko puta ponavljaš riječi „jako“ – vrlo kolokvijalno, uostalom – i „možda“?

– Kako to da se u tvojoj priči još ništa nije dogodilo?

– Hoće li se uopće ikada išta dogoditi?

Itd., itd.

– Kakvog uopće smisla ima to što radiš?

To pita krajnje bezobrazno. Očit znak da mu je dosta odmora i da se zaželio posla. Jer na to pitanje odgovaram uvijek istom demonstracijom sile: počinjem lupati po tipkama i on brzo bježi unutra. Ponekad se toliko naljutim da pišem makar što pa poslije brišem. Samo zato što znam da to silno mrzi. Brisati mora brzo i besprijekorno, i ne smije dopustiti da ga omete bijes što je pisao uzalud. Vjerojatno i ja osjećam taj njegov otpor pa mi je zato teško brisati tekst. No brzo se i zasitim te mizerne osvete. Zapravo mi je drag, od srca ga volim, mog milog pisača-čitača, zaželim ga se svako malo u svojoj samoći, raznježim se kad ga vidim, volim sve njegove primjedbe, čak i one blesave. Samo ne razumijem zašto već jednom ne nauči da ima pitanja koja ne bi trebalo postavljati…

Uostalom, ono što radim očito ima smisla. Kad bih prestala pisati, i on bi ostao bez posla.