Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

CRNATKOVA

Na početku je bio parkić, mala avantura, ulica poznata, ali ipak ne toliko dobro poznata kao naša, kao park na Mažurancu, kao Marulićev trg. Ulica s dvije škripave ljuljačke (na kojima ne možeš „do neba!“), ponekom klupom, čudna ulica s nasipom uz koji se ne smiješ penjati, nikad i nipošto, jer može naići vlak, a vlak je jako opasan. Ulica s tratinčicama i maslačcima, kao sad. Vidim svoje prste, malene, bucmaste, nespretne, kako beru tratinčice, uvijek tratinčice, cvijeće po mojoj mjeri. Zatim govorim mami: ubrala sam ti cvijeće. Cvijeće koje ona dočekuje ponekad strpljivo, ponekad nestrpljivo, malenu kiticu bijelog i žutog, i poneku travku k tome. Trave su lijepe, govorila je, crveni bršljan je lijep. Ali sada nije vrijeme crvenog bršljana, nego tratinčica, vrijeme kad sve kuće izvrću svoju staru kožu prema vjetru.

Na kraju je bila naša posljednja šetnja – idemo malo van, na suncu sve izgleda bolje, vidjet ćeš! Sjedile smo na klupi pokraj stola za ping pong i sunce se trudilo. Ne smijem sjediti na suncu, govorila je poslije zračenja, sunce mi škodi. Ali tada, u našoj posljednjoj šetnji, nije se branila od sunca. Sjedile smo i grijale se, bio je sjajan proljetni dan, kao danas, u Crnatkovoj.