Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

IZ TURISTIČKOG VODIČA: RENT-A-CAT

U tom gradu ljudi provode mnogo vremena stojeći na čudnim mjestima i čekajući autobuse, koji dolaze rijetko i hirovito.

Neki stoje i pogledaju se tek tu i tamo, uglavnom neprijateljski, duboke bore usijecaju im se u čela i teško je reći o čemu zapravo misle iza te svoje maske, jesu li zaista toliko mrzovoljni, toliko kritični, toliko loše raspoloženi, žuri li im se zaista dok užurbano pogledavaju na satove. Opravdana je njihova ljutnja, naravno, jer ti bi autobusi po pravu i zakonu i po voznome redu trebali stizati, a ne stižu. Opravdana je njihova ljutnja, jer u središte toga grada ne smiju osobni automobili. I možda bi te opravdano nezadovoljne ljude već izdali živci, možda bi krenuli pješice, kad se u tom gradu ne bi bilo toliko teško orijentirati, kad grad ne bi bio nesavladivo velik i nerazumljiv, takav da je samo autobusom moguće nekamo stići. Mrzovoljnim ljudima čak ni služba za iznajmljivanje mačaka ne može mnogo pomoći – jer oni, u pravilu, ne vole mačke.

Drugi pak veselije provode vrijeme na stajalištima, koja se s pravom zovu stajališta, jer se na njima stoji. Takvi započinju razgovore, pričaju viceve, skreću prema povjerljivim sadržajima, iznose osobne priče širokim romantičnim zamahom, zaobilazeći sitnice, jer nisu sigurni koliko će imati vremena, neće li se autobus ipak pojaviti prije nego što uspiju reći najvažnije. Pa im priče ispadaju glatke i lijepe, ljepše od stvarnosti, premda su ponekad čak malo prebrzo gotove, otvaraju se prostori za pitanja – no njihovi sugovornici oklijevaju, pitaju se je li umjesno postavljati pitanja u toj situaciji. Ponekad pripovjedači odu predaleko u svojoj povjerljivosti, zasrame se na trenutak, ponekad se preglasno smiju vlastitim šalama, ponekad jednostavno previše brbljaju, tek napola svjesni da će toliko riječi nužno odati njihova ograničenja, njihove prikrivene nedostatnosti, sramotne sitne niskosti. Na sreću, iz svega toga lako se izvući jer postoji služba za iznajmljivanje mačaka.

Ali kakve su to mačke!

Površnom turistu može se učiniti da su one jedina doista živa bića u tom svijetu ispunjenom slikama koje se kreću. Velike, prekrasne, mekane, sjajne, site i uglavnom dobro raspoložene. Već sâm kombi koji ih razvozi od stajališta do stajališta širi oko sebe mačju toplinu.

Površnom turistu također bi se moglo učiniti da neki ljudi (iz prve i iz druge skupine) čekaju autobuse samo zato da bi proveli neko vrijeme s mačkama – i da autobusi upravo zato kasne. Jer svaki dolazak kombija dočekuju valovi radosti, osmijesi olakšanja.

Važno je još napomenuti da je mačke apsolutno zabranjeno fotografirati.