Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

MAĐIONIČAR

U to ljetovalište među brdima gotovo svake godine dolazio je mađioničar. Zvali smo ga čarobnjakom. Gledam ga kroz vrijeme i čini mi se da se zadovoljno smješkao kad bi ga djeca tako oslovljavala.

Sjedila sam u prvom redu i nadala se da će upravo mene izabrati za pomoćnicu. I ponekad bi se to dogodilo. Ne znam što sam radila kao pomoćnica. Trajno očarana sudjelovanjem u stvaranju čarolije, sjećam se samo lakoće: gotovo je s vrpoljenjem na stolcu, smijem ući u magično svjetlo improvizirane pozornice.

Sjećam se njegovih besprijekornih kontrasta, crnog i bijelog, jasne vidljivosti. Pojačana vidljivost, selektivna – možda je to bila jedna od temeljnih pretpostavki njegove opsjenarske vještine? Svake opsjenarske vještine? Naravno, nešto se izvlačilo iz šešira – nebo, rijeka, gomile plavog krepa? Zatim se nešto pogađalo i prsten bi osvanuo na pravoj ruci – treći red, deseto sjedalo slijeva, i uzdah divljenja. I bijela je ptica ponekad umiljato šetala po mađioničarevu rukavu. Otprilike tako. Jednostavni su bili njegovi trikovi, špilovi karata letjeli su zrakom, sjaj dječjih očiju razlijevao se – u zlatno, u srebrno – kao proljeće u knjizi koju upravo čitam.

Pred mađioničarom nisam osjećala plahost. Bila sam sigurna: to je svijet kojemu pripadam. Ali što sad za mene izvlači ruka u sjajnom crnom rukavu i još sjajnijoj bijeloj rukavici: traku računa, popisa i datuma, gotovo beskrajan ugovor na male iznose? Uvijek iste gradske ulice, metri i kilometri, kako ih samo stane toliko u taj šešir? Neku zlatnu ogrlicu koje već odavno nema na mjestu gdje bi trebala biti pa je to što pod bijelim prstima izlazi na sumnjivo svjetlo samo sjena zlata? Plahost pred svime što nije svijet male opsjene? Što je s tobom, majstore? Otežale ruke, a darovi bez težine – ni tebi ni meni to ne može biti dovoljno.

Ili je došao čas da ja tebi nešto darujem kroz procjep od vremena? No hoćeš li dopustiti da svjetla sad povećaju moju stiliziranu vidljivost, zaljuljaju me u rujno i sunčano? hoćeš li prihvatiti dar, priznati da je to što držim u ruci šešir pun neba i mora? Ne, ne vjerujem da ćeš htjeti zamijeniti mjesto sa mnom, svojom davnom pomoćnicom, pratiti me onakvim očaranim pogledom. Zato sjedni na svoje počasno mjesto, između žaba i lokvanja iz botaničkog vrta, dvorišta s raketom za penjanje i parka u kojemu ljuljačke još uvijek uzlijeću do neba. I ne brini, nikad te neću prestati zvati čarobnjakom.