Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

MALI SILBENSKI DNEVNIK

kolovoz 2008.

Vjetar se diže sa suncem, baca nas u vječito cvrčanje. Prostor je drugi, ali je otpor tuđih stvari uvijek isti. Kredenc iz pedesetih, televizor na praznom ormariću, karta otoka, sat, komadić bijelog zastora, pogled na krošnje.

Kad pokušaš brati i trpati u košaru – crven mlađak pred kojim prolazi pramen oblaka, tijesne sobe, medicu, sol u kosi, glasove iz susjedstva – ništa ne možeš ponovno izvaditi cijelo i uobličeno.

Iz dvorišta iza kuće dječji plač, tu miris cimeta, nedovršen san, u knjizi teško prohodna šuma imena, ljudi smaknuti prije mnogo stoljeća zbog pogrešne vjere u dobro i zlo – dok stvarni ljudi čiste ribu u plitkome moru na radost račićima i galebovima: četiri ptice na prozirnoj vodi, nad šljunkom, nad travama, nad svijetlo plavim i zelenim. Muškarac im, stojeći u vodi, dobacuje zalogaj za zalogajem i smiješi se.

Riječi su riječi, kad zapišeš prođu preobrazbu.

Svaki dan iznova očarana zaobljenošću krošnje na plaži. Grane povjerljivo uranjaju u prostor, svaki čuperak ponavlja silazno-uzlazni obrazac, neprekidno u pokretu – vjetar je disanje?

Šišarke u svim oblicima mijene, pramenovi suhih iglica…

Krošnje se nadvijaju k moru, usjeklina među stijenama oponaša puteljak.

Užitak neposezanja? Posezanje riječima.

Osloboditi svoje drugo, svoje riblje biće, povjerenje prema moru.

Zatim kao kormoran, raširiti krila za sušenje.

Nadomak vodi, kržljavo bilje u mjehurastim pukotinama u kamenu i mrav na cvijetu. Tu sam, nigdje drugdje (i jesam, i nisam, i želim biti). Štap naplavljen morem, kora nejednako raspucala na deblu bora koji proizvoljno nazivam svojim. Stijene mjestimično crvene od zemlje koja je negdje gore, negdje duboko ispod.

Danas treba naći riječ za mijenu, golemo bijelo krilo nad obalom, more koje naglo nadire, podiže čamce i pijesak. Tlak je pao, govore ljudi na obali, gledajući kako se more penje. Oblaci nas nadlijeću, more valja pijesak, sprema se vatromet u bijelom. Pjena valova, bljesak munje, predstava pred kišu.

U najsparnijem danu kormoran u lovu, mokar i malen od mora. Smislila sam kuću, ali stvari se opiru, smislila sam vrt, ali jedna se vrata uporno otvaraju i lepeću na vjetru. Smislila sam skrovitu sjenicu, ali joj vjetar (od običnosti, od zapitkivanja) stalno odnosi krov.

Na otoku zeleno širi prste, isteže se, poseže za vjetrom. Oluja je došla i prošla, odnijela cijelo kazalište, gurnula likove u udobnost polutame, u spremišta…

Galeb uzlijeće okomito, u oblak. Duž obale pale se mala svjetla za noć.