Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

NA KRAJU MOLA

Možete biti tu, rekao je čovjek, ali pripazite na konop, jedna je žena dobila direktan pogodak, čvor ju je udario pored čela i samo se srušila.

Umrla?! pitamo u nevjerici.

Ne, samo se onesvijestila, ali ipak…

Čovjek ima fenjer u kojemu je obična svijeća, a stakla su obojena crveno i zeleno. Dva crvena, dva zelena, ista boja na suprotnim stranicama, nježno obojeno starinsko svjetlo.

Zatim se pojavljuje i brod, isprva nerazgovijetna nakupina blistave svjetlosti, zatim crn obris na crnjem moru, kao da je na vrhu golemog vala koji će zbrisati i nas s mola i sve živo s otoka.

Taj fenjer je dovoljan? raspitujemo se.

Dovoljan je da on vidi rub pristaništa, da.

A ljudi na brodu su vješti, sigurno im je to pristajanje obična rutina?

Vraga, jutros je zavezao brod preblizu, ogulio bok, ima ogrebotinu od deset metara!

Čudimo se kako se i pristoji.

E da, nije to lako, i nikad se ne zna. Bio je tu jedan kapetan, najbolji od svih. Taj bi dovezao Marinu na dva i po metra od mola, točno, i nikad nije morao manevrirati, kažem vam, bio je najbolji – a onda je u Zadru ubio dvoje ljudi.

Pa kako? zgražamo se, kako se pristoji, ravno u zvjezdanu noć.

Znate kako je u Zadru, vozili su se barkom preko zaljeva, s jedne na drugu obalu. Našli su se pred pramcem, on ih nije vidio, a oni se nisu stigli maknuti. Nekoliko je godina bio u zatvoru, najvještiji navigator!

Brod je već blizu mola, osvijetljen kao za svečanost.

Skrivamo se iza svjetionika čije svjetlo nije dovoljno da bi se rub pristaništa dobro vidio u mraku. Konop pada pokraj fenjera.

Ljudi s visokih paluba pripadaju drugom svijetu, pokretnom, slobodnom, obasjanom.

Ljudi na molu dočekuju goste, ispraćaju prijatelje, donose stvari koje će se brodom odvesti do nekog drugog odredišta. Ali neki su došli samo gledati najuzbudljiviji događaj na otoku: dolazak i odlazak, visoke palube, lica obasjana noćnim svjetlima, zagonetna kao lica u snu.