Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

NAJTUŽNIJI POSJET NAMI

Već tjedan dana imam začinsko bilje koje namjeravam presaditi, ali u tih tjedan dana nisam uspjela nabaviti teglice. Pa sam krenula po njih jučer predvečer, u Namu, na drugi kat – i sve me dočekalo: plastične posude, kojekakve vilice i grabilice, kućanske i kuhinjske stvari, tihe i umiljate –

Izabrala sam teglice, zelene, i posudu u kojoj ću miješati tijesto za palačinke, i grabilicu za tjesteninu, koju bismo trebali imati, a nemamo je – i svakim sam korakom bila sve tužnija. Koliko puta smo svraćale ovamo, usput, po nekakvu tavu ili zdjelu za salatu, a to veliko imaginarno kućanstvo, uvijek jednako prikladno za sanjarenje, dočekivalo nas je sa svojim svježim bojama, sjajem novih predmeta, servisima za ručavanje koji bi se na kratak tren ispunili okusom i mirisom, dozvali glasove i smijeh – šalice za djecu, komplet noževa koji sam joj htjela kupiti jer se uvijek žalila da joj u kuhinji nedostaje pristojan nož, pa ipak nisam, činilo nam se previše zastrašujućim i grotesknim to hladno oružje neznane svrhe. I smiješna boca s pipom, i kojekakve korisne naprave čija je korisnost upitna, poput nožića za guljenje krumpira koji se uvijek uspije izgubiti ili iskriviti ili nekoga porezati –

Pribjegavam utjesi stvari, kupujem joj lončić za čaj, plaćam ga skupa s onom svojom plastikom i namjeravam izaći, ali ne izlazim, oklijevam, prolazim pokraj polica s porculanom i čini mi se da sam ovamo gotovo uvijek dolazila s mamom, još od vremena kad sam bila djevojčica pa smo kupile neke šalice s velikim bijelim točkama na crvenoj podlozi, i onda kad smo birale stvari za moje buduće kućanstvo, a meni se to činilo glupim i suvišnim –

Hodam kroz sve to vrijeme odjednom, suze mi se skupljaju u očima, neće više biti nikoga s kim ću to moći podijeliti, nas dvije smo jedine žene u našoj premalenoj obitelji, propadam do dna samosažaljenja i s toga dna žalim nju koja bi tako rado otišla još jednom sa mnom u kupovinu i ne uspijevam, nikako se ne uspijevam zaista sjetiti koliko sam ponekad mrzila te kupovine, sve kupovine, sve te stvari, suvišne i opterećujuće, znam da jesam, ali ne se mogu sjetiti osjećaja. Hodam među tihim policama s posuđem i plačem nad svim što jesmo i što nismo – onda se sabirem, vježbam nekakav zaštitni osmijeh. Na pokretnim stepenicama srećem poznanika i na njegovo nezainteresirano „Kako si?“, odgovaram tim svojim pripremljenim osmijehom, čini mi se da je ispao dobro i bezbrižno, baš kako treba u proljetno kišno popodne, kad se pale svjetla na ulicama i grad je tako lijep. Spuštam se u prizemlje po čarape od najprirodnijih materijala, izlazim na kišu, u Kraševom dućanu kupujem čokoladu i dobivam lješnjake u medu, i tako ruku punih darova stižem do njihovih vrata, svoje negdašnje adrese, i govorim: evo ti novi lončić za čaj.