Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

PIAZZOLA

Išle smo u kino i gledale Little Miss Sunshine.

Sutra ujutro ona mora u bolnicu – ja ću ići s njom – onda će ona ostati, a ja ću otići – ona će ostati i čekati drugu operaciju, cijela dva dana i dvije noći.

Sad slušam glazbu Astora Piazzole. Jako mi odgovara Astor Piazzola i njegov tango – tamnocrveno – i mrak je život, a nemir se ne može ukrotiti – u isti mah izaziva i ublažava bol.

Kad iziđeš iz bolnice, rekla sam, ići ćemo opet u kino. Ona se boji da će umrijeti na operaciji. Kad iziđeš iz bolnice, rekla sam, kupit ćemo nove zavjese za tvoju sobu. Nećeš umrijeti na operaciji, rekla sam, ljudi ne umiru na operacijama, rekla sam i ispričala nekoliko poučnih priča o ljudima koji su bili stariji i bolesniji i još su tu – znamo otprilike što je „tu“, ali što je „tamo“? Što je tamo, pitala je. Ja oduvijek znam, rekla sam, da osim ovoga što vidimo postoji i nešto drugo – i u trenutku dok to govorim, ne čini mi se da lažem, samo brkam želje sa stvarnošću. Pričala sam joj o polu-životu u knjizi Ubiq, pričala sam joj o Ursuli Le Guin, pričala sam joj priče koje znam, a neke priče imaju tu vrlinu da nas vode drugamo, ne u onaj „tamo“, ali ne ni u ovaj „tu“ –

Kad se vratim kući, na mahove prestajem misliti o svemu tome, mislim kako će biti proljeće, i kako ću se voziti preko mora, gdje je život drugačiji, gdje sam ja drugačija, gdje me čeka zagrljaj noći, malih svjetala i smijeha – modro i tamnocrveno kao tango –