Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

PLES NADE I OČAJA

Dok se ne suoče s tim izbliza – a gotovo svatko se suoči, prije ili kasnije – ljudi ne razumiju što je zloćudna bolest. Čak i kad već počne, dugo je još uvijek ne razumiju. U početku se čini da je zloćudna samo zato što je teška.

Jer s prvom dijagnozom odmah se počinju spominjati i olakotne okolnosti: tumor nije velik, postoji ovakva i onakva terapija, medicina je u zadnjih nekoliko godina jako napredovala… Kad čovjek preboli prvi šok (nikad neću zaboraviti mamino lice dok podiže pogled prema svom dobrom radiologu i govori: „Zar imam rak?“), započinje razdoblje nade, a kako traje terapija – trajat će mjesecima! – ta nada ima svoje uspone i padove. U nekim trenucima liječenje se čini lakim, gotovo smiješnim, na mahove pak neizdrživim. Ipak svi jednoglasno ponavljamo: drži se, bit će bolje – pa i bolesnik samome sebi to ponavlja i u to vjeruje – i cijelo vrijeme govorimo o budućnosti.

Kad svim terapijama dođe kraj i nalazi su dobri, nastupa trenutak nekog neopisivog svijetlog čuđenja: pobijedili smo tumor! Pa nije to ni tako teško – tijelo se oporavlja od muka terapije, oči bistro gledaju svijet oko sebe. To je vrijeme kad bi se moglo ofarbati zidove u sobi, možda otići na kratak put – i očaj, koji nisam još spominjala, ali se s prvom dijagnozom ipak ugnijezdio negdje u duši, sada je sasvim tanak, gotovo proziran. Na nalazu piše: nema vidljivih znakova progresije ili recidiva. Čitamo „nema“, zanemarujemo „vidljivih“ – no čovjek koji je to napisao, za razliku od nas, zna što je zloćudna bolest.

Kad se pojave vidljivi znakovi, očaj dolazi na svoje. Bolesnik odjednom jasno shvaća da neće ozdraviti. Shvaća samo privremeno, jer nada je žilava kao život, ali u jednom trenutku to je sasvim jasno – smrt se naglo od apstrakcije pretvara u izvjesnost – i postavlja se pitanje: koliko još preostaje vremena? Na to nitko ne može i ne želi dati odgovor – a zapravo nam taj dogovor ni ne treba. Cijeli smo život proživjeli kao da smrti nema pa zašto ne bismo ustrajali u tome do kraja, govoreći svakog jutra: ne danas?

I nakon pojave progresije ili recidiva nada ima još neka oružja: možda je nova operacija uklonila sve zloćudne stanice (nitko nam ne kaže koliko je to malo vjerojatno) – možda će pomoći nova terapija – možda nismo još iskušali sve što nudi alternativa – tu se otvara golem čaroban prostor za iscjelitelje svih vrsta, od profesionalnih liječnika koji se bave biomedicinom do najgorih šarlatana, svi su oni hrana našoj žudnji za životom pa lutamo u potrazi za bioenergijom i hranimo se protuotrovima. No i očaj ima svoje, jednostavne argumente: patohistološki nalaz sa svojim brojevima mitoza zloćudnih stanica… bilo bi bolje da ga nismo vidjeli, bilo bi bolje da ga možemo što prije zaboraviti, jer nada je dobra i hranjiva, nada potiskuje bolest, otvara bolnički prozor, dopušta da vidimo proljeće…

Ne znam kako će to ići dalje, ali saznat ću.