Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

PLITVICE

Bila je to mala maštarija: ta sredovječna žena vidjela je sebe i svog muža kako hodaju među jezerima i slapovima, pa se vraćaju u prisnost sobe. To je hotelska soba i baš zato otvorena za njihovu prisnost, bez tragova tuđih života, bez tragova njihovih života, prepirki i natezanja, slabo uspjelih kompromisa. U toj sobi, i zagrijanoj i svježoj, oni vode ljubav, zatim padaju u san. Sutradan opet. I kako će im prijati hotelski obrok poslije najsvjetlijih sati provedenih među zamrznutim vodopadima. Jer u tom snu je zima, doba unutarnje topline, doba pospane zaronjenosti u vlastitu sporost, mačje smotanosti jednog tijela oko drugog. I ništa ne treba raditi, ni o čemu brinuti, nikamo žuriti, samo pustiti da ih obnovi hodanje između stabala i vode – tri dana bilo bi dovoljno.

Ona drži taj san na dnu ormara, no ponekad ga stidljivo izvlači na svjetlo, sviđaju joj se njegove boje, promatra ga, dok nešto u njoj počinje drhturiti od uzbuđenja. Zaslužili smo, misli opravdavajući se, uostalom svugdje piše: uzmite malo vremena samo za sebe, to je dobro za vaš brak. I kako je naporan sav taj uskiptjeli život, sav taj beskrajni posao, cijela ta velika obitelj, ta kuća bez dna.

Nakon dan-dva predomišljanja, odjednom, iznenadivši i samu sebe, za doručkom plaho predlaže: hajdemo na Plitvice, samo ti i ja. I odjednom je svejedno čak i koje je godišnje doba, pred očima joj brzo promiču proljeće-ljeto-jesen, i nada se smješka na njenim usnama kao da je zaboravila sve neuspjele pokušaje, kao da nikad još nije čula riječi koje će usta nasuprot njenima ponovno izgovoriti jednako ravnodušno kao uvijek: ja nemam vremena – a to košta i novaca.