Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

PRIMORSKE SOBE

Sumračne sobe, ljetne kuhinje s kamenim sudoperima, bijela čipka poruba na urednim posteljama, teški ormari i slabe noćne svjetiljke – ispunjaju me užasom. Čak i bunar poklopljen čvrstim metalnim poklopcem s lokotom, i tlo u vrtu očišćeno od suhoga lišća, taj vrt ograđen zidovima kao još jedna dobro zatvorena soba, s nekoliko stabala limuna i mandarina koja lako podivljaju ako ih se ne podrezuje, i metalni tanjur svjetiljke koja visi na požutjeloj žici nad stazom –

Priča se da je jedna od negdašnjih vlasnica kuće prodavala vodu iz tog bunara svojim žednim susjedima, i dobro joj je došlo u nekoj lošoj godini. Taj nije presušio ni kad svi drugi jesu, znaju još i danas njeni daleki potomci.

(Ima li zmija u tom bunaru, pita dijete u narančastoj pidžami i, unaprijed razočarano, okreće mu leđa.)

Zamišljam život sveden na te prostore, oblikovan kredencom za posuđe i zavjesom koja štiti od opakih otočkih muha o kojima legenda kaže da su na otok stigle kao spas, ovdje gdje čak i spas dolazi u neugodnom obliku… I bračni kreveti, čvrsti, od punoga drveta, nerazorivi, za uvijek, za do kraja, i narančasto-ružičasta stara boja fasade koja se polagano ljušti nad kratkim stepenicama koje kao da se svijaju pod težinom pelargonija – sve govori o bezbrojnim danima ispunjenim poslom čija je svrha održavanje tih prostora i njihovih svrha. O koracima koje usmjeravaju stvari, teška vrata komoda i ormara, uski prolazi između kreveta i zidova, bez mjesta za slobodan pokret… Čudna je uloga bijelog u tim interijerima: to nije bijelo slobode i beskraja, to je bjelilo štirke, sputanosti gumbima, poistovjećivanja s popisima dužnosti, krutosti prema svijetu izvan i unutar tih zidova. U suprotnosti s morem.

S crno-bijelih fotografija gledaju lica strogih žena. Na njihovim usnama zamrznuto tiho nezadovoljstvo koje se razlijeva u prigovaranje, prigušeno, uporno, otvoreno, otrovno, kojekakvo. Nemoj mi pokvariti moje djelo, govori opominjući pogled. Ali to nije djelo i ne može biti ništa drugo nego pokvareno: tanjuri zaprljani, zavjese požutjele, a voće koje sjaji na stolu, ukras i hrana odjednom, pretvoreno u koštice i ogriske. Nasuprot ženskim licima stari ratni brod na posivjeloj litografiji, sav u dimu, njihov jedini sugovornik; na prozorskoj ploči plastična košarica s prastarim kvačicama za rublje.

Na pristaništu pak neki mladi ljudi silaze s broda, s bijelim kutijama na kotačićima, oblijepljenim naljepnicama na kojima su prikazani daleki gradovi i čaše, oznaka za lomljivo. Za njima oblačak, vizija plastičnog svijeta gotovih jela i predmeta za jednokratno korištenje – poništavaju dah sjenovitih soba, donose lakomisleni spas.