Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

PUT KROZ ŠUMU

Kako je dobro za vrućega dana ići iz grada kući kroz šumu.

Radni je dan, na stazi nema nikoga, samo se ja spuštam s ceste prema potoku. Trava, grmlje, stabla, nabrajam gotovo u nevjerici, čini se da nijedan gradski zvuk ne dopire ovamo.

Onda put postaje strmiji i bojim se da ću se odsklizati u svojim glatkim sandalama, ravno u crno blato. Zato se hvatam za grančice bukovog grmlja. Kad se držim za grančicu, makar kako tanka bila, osjećam se sigurnom. Drži me u ravnoteži, vraća mi sigurnost.

Ali potok ne mogu prijeći po gredama srušenoga mosta koje još stoje nad vodom, čvrste i tijesne. Naročito ne s vrećicama u kojima su jaja i zelje, jogurt i kruh. Tu nema grančica koje bi me štitile.

Silazim zato sve do vode, stajem na nekakvu natrulu drvenu ploču koju je netko postavio kao gaz – umjesto bijelog oblog kamena kakav bi tu zapravo trebao biti – zatim na staru automobilsku gumu. Voda je ljetna, gotovo uopće ne teče. U glavi se javlja glas iz još jedne japanske knjige, s volovima i potokom na mjesečini. Nema volova, nema mjesečine, potok je neutješno prljav.

S druge strane put se opet uspinje, da, to je lako, nekoliko korijenova kao rukohvat, ne skližem se, staza vodi kroz grmlje bazge, i već se čuje lavež iz dvorišta susjeda koji uzima pse na dnevni boravak.

Blatni izvor u podnožju brijega.

I naša kuća koja izviruje u zelenilu.