Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

SENDVIČ S PURETINOM

Hrana u bolnici je neslana, bezukusna, oskudna.

Ispeci mi malo puretine, kaže mama preko telefona, onako, znaš, na malo maslinovog ulja, pa stavi između dva tanka komada kruha.

Ispržila sam – njen dragi unuk kupio je fino i dovoljno plosnato pecivo – dodala sam i svježi krastavac – skuhala čaj od jabuke i cimeta i nalila ga u termos-bocu.

I onda sjedimo mama i ja na bolničkom krevetu uz čaj kao kod kuće i sendvič s puretinom.

Pričam joj koješta, o knjigama, knjižnicama, djeci, školi, prijateljima, pričam joj bilo što.

I mislim: osoba koja je naručila sendvič s puretinom ne može umrijeti.

Ima malo temperature, ali to je normalno poslije operacije.

Na previjaju liječnik joj je rekao: nemojte gledati – i pogladio je po obrazu.

Noću je časna išla s njom do wc-a i razgovarala s njom.

Ona kaže: imam jedan unutarnji sat i on mi kaže: ne još.

Ona kaže: ta časna je sjajna žena i vrlo požrtvovna.

Bio je to jedan dobar dan.