Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ŠIBENIK/ZLARIN

22. – 25. 6. 2009.

 Ovo se zove mali apartman, dvije sobe i kupaonica ukradena jednoj od soba, niz starih stvari koje su tu pronašle posljednje utočište i znakovi uobičajene želje za ukrašavanjem: keramički tanjuri i sretni kamenčić obojen srebrno. Božanstvo literature pleše po plastičnom stolnjaku pomalo nezgrapno i zapovijeda: častohleplja! bijesa! samoljublja! Oh, bože! uzdišem (kompjuter ne priznaje „oh“ kao riječ, možda ima pravo?), dok me zvonki glasovi zapitkuju: zašto to, zašto to, zašto baš to?

… …

Večer je, na stolnjaku girlande zvijezda.

Bila je kiša i hodala sam kroz skliska mala svjetla, sklizala se stubištima između napuštenih kuća. Nekoć je kuga poharala ovaj grad, još jedan od bijelih gradova, devet desetina ljudi je pomrlo. Prolazim i kupujem ruševine, neki drugačiji život, zaljuljan drugačijim naglascima. Zaboravljam kišobran u kafiću gdje sam pod okriljem golemog suncobrana pila večernji kakao, vraćam se, nabrajam beznačajnosti, pozivam se na ugledne presedane: što se uostalom sad događa na trgu St. Sulpice? Sjediti i popisivati sve te ljude s djecom? Dok ih gledam čini mi se da mi je netko upravo istrgnuo iz ruku djecu koja su prislanjala obraz uz moj, slatko zahtijevajući sve.

… …

Apartmane gostima festivala iznajmljuje žena koja živi u visokoj staroj kući s mamom i kćeri, mama je stara, kći je mlada, ona je živahna, njen život po dalmatinski na otvorenom, dovikivanje s balkona, posteljina koja vijori na vjetru. Htjela je dvorište, blizinu i tišinu, sve je dobila i sad je tu, usidrena na dva koraka od starih ulica i može uzgajati cvijeće kakvo joj drago. Ja sam pak jedna od onih koji dođu na dva dana, pogledaju slapove, prošeću ulicama, ako im se baš svidi ostanu još jedan dan (uvijek ostajem još jedan dan), zatim idu dalje, u druge kuće, blizinu i tišinu, gdje se ljudi ne dovikuju s balkona.

… …

Našla sam palaču iz priče koju sam morala na neviđeno napisati za djecu, kako bi je djeca zatim našla u svom gradu koji nije i moj grad. Njeno ime nigdje ne piše (poput mojega, previše obično da bi se točno zapamtilo?), nema lakog odgovora, znaka na dohvat ruke. No postoji bunar, malena crkva sa zvonikom koji se popravlja, i postoje skele. Vidi li se išta iz tih riječi koje se nižu i nižu, kao koraci po kamenu (koraci iza kojih, kroz koje proviruje samo taj kamen, uglačan i neosporiv, čiji se odsjaj zavlači u tenisice i putuje do neslućenih odredišta)?

Ovdje, za stolom kafića pred radiostanicom, i vruće je i hladno, vjetar se zavlači pod odjeću, u moju torbu punu ljekarija. Naoružana protiv malih zala, bespomoćna protiv velikih. I protiv hladnoće. Bila je tu neka žena, reći će oni poslije, i stalno joj je bilo zima, spavala je pod svim pokrivačima što ih je mogla naći i smrzavala se.

Vidiš poštara i pomisliš kako bi se moglo kupiti vespu i raznositi pošiljke, svakome drugačiju priču. Moraš se svidjeti čitatelju, rekla su djeca, mora biti smiješno, zabavno (a zabavno je ono što nas zabavlja), mora biti pustolovno, imati točke i velika slova. Ovdje nema ničega od svega toga, ali je konobarica podigla tendu pa me sunce grije i zahvalna sam joj na toj ljubaznosti.

… …

Čekajući čamac koji će me odvesti na otok, a otok je sasvim blizu, od grada ga dijeli dvadesetak minuta mora, malo vjetra, solsticijsko sunce. Ovo je, kao obično, kafić za mali odmor, i nije noć, i ljudi se ne igraju bakljama i ne vise s visina, kao u jučerašnjoj kišnoj večeri. Muškarac i žena svraćaju na povratku iz kupovine, mršavi i dugokosi, njihov mali pas laje na pridošlice, njihov prijatelj govori o politici, na mahove se suncobrani zatresu od vjetra, običan život, riva nadohvat, svi oblici umotavanja u tanke tkanine. Pišeš jer ne znaš prestati, putuješ jer ti se ne da vratiti pa uzimaš što se nudi, makar bio i jedan dan. Ma što joj je falilo! reći će cinična usta potomaka, nije znala što hoće, takvi ljudi uvijek gnjave. I što je uopće toliko fascinantno u pokušavanju da se svijet obuhvati riječima, da se sagradi sebe od riječi, kome bi to još moglo biti zanimljivo?

… …

Otok je lijep, a lijepo se i voziti po valovima u malom čamcu. Naročito natrag.

Žena kaže: kultura ruganja, obitelj, samostan.

Žena kaže (između mnogo zbrkanih riječi): to je crveni gumb.

Držim prst na crvenom gumbu i oklijevam. Pa se crveno izlijeva u kožu, dah ga pritišće iznutra i aktivira se poništavanje pažnje, ne čujem nastavak.

Ovo je vrijeme za branje kapara: moraš ih brati svaki dan, da ne procvjetaju, inače imaš samo krasno beskorisno. Ali ako ih baciš u kiselo, potrajat će. Traješ, u kiselom, ne cvjetajući?

U slučajnoj, neurednoj kuhinji spasonosno pisanje makar čega, suhoća badema u ustima. Zatvoreni u prostoriji s četiri tanka kamena stupa, anđeli lepeću suhim krilima.

… …

Opet Šibenik, vođena sjenom stigla do groblja i natrag.

Sad za stolom preko puta tri starija muškarca razgovaraju o česticama koje imaju samo energiju.

Prepisujem stvarnost, ona zadržava autorsko pravo, kažnjava me uskraćivanjem: eto, ženo, nemaš ništa osim kratkotrajne svrhe priručnika za pripremanje zgnječenog krumpira, igle u ramenu i staklene kuglice u grlu. Bolje je za susjednim stolom, gdje ljudi znaju svoja znanja i briga ih za nepostojanosti, za pijesak za kojim lutaš, posežeš, žeđaš, zlatni pijesak pustinje.

… …

Kad noć prođe, otvori se pogled na ljeto: svjetlost je jarka, bršljan je zelen. More kojim smo plovili bistro je i uzburkano, kamenčići pod stopalima nepredvidljivi. To je popis onoga što te pokušava nositi kroz jutro. Ali gorki limun širi svoje korijenje, kao što trideset šest malih muzičkih automata na uglu ponavlja svojih uvijek istih trideset šest melodija.