Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

SOLSTICIJ

Išla sam s mikrofonom. Snimit ću kako zvuči grad, mislila sam. Koja je svrha svega toga, pitao je inspektorski glas, opet se samo želiš isticati!

Ali ne, kad se sakrijem iza mikrofona, ja sam nevidljiva. A zvuk svijeta slijeva se u malu srebrnastu kutiju, moj kovčeg s blagom. Zvuk tramvaja, pozdrav prodavača iz trgovine s torbama, glas prijateljice u subotnjoj skitnji, smijeh djevojčice koja s mamom ide s nekog treninga, prodavač sladoleda. Hoće li se čuti da je najdulji dan, da sunce trijumfalno objavljuje svijetu svoju vladavinu?

Dan je imao još jedno ime, zvao se Svečanost glazbe i posvuda se pjevalo. Sa Cvjetnog trga na Gornji grad dopirali su glasovi zbora, na travnjacima Zrinjevca neki je čovjek igrao nogomet sa svojom premalenom djecom uz glazbu s radija priključenog na razglas, ista je glazba tjerala kočiju u krug. Čuje se topot kopita, klop-klop-klop-klop! I sunčev sjaj? Ne, ne čuje se kako mladi par hrani bebu sladoledom, i kako baš u tom trenu shvaćam da mi je potreban neki blokić, knjiga šifri, jer će se inače sve pomiješati, neću znati što je što u mojoj kutiji čudesa. No bila je to samo panična misao. Naravno da prepoznajem brujanje kafića, glasove poznanika, galamu tržnice, momka koji vječito pjeva Cobainove pjesme, svoj vlastiti smijeh…

Najdulji dan bio je prepolovljen. Povukavši se nakratko u sjenu – napunivši baterije naprave – krenula sam ponovno. I našla se u parku na travi. Mali harmonikaški orkestar svira Piazzoline tužne misli koje se plešu, žena s gitarom pjeva prastare pjesme. Na klupi dovučenoj na travnjak sjedilo je tek nekoliko ljudi, neki bi zastali u prolazu, djeca su se loptala i vozila bicikle, svako malo dolutao bi neki pas. Što ćeš sa svom tom stvarnošću, pitao bi inspektorski glas, toga ima svugdje, to ima svatko? Zalutala lopta udara u mikrofon. Eto, mi pjesmom slavimo najdulji dan, rekao je glas s pozornice, imamo još izvođača. Koncert će trajati duboko u noć. Duboko u noć krijesovi se pale i čudno cvijeće cvjeta na raskrižjima ovoga i onoga svijeta. Zastajem na raskrižju – pa odlazim na drugi kraj grada gdje su mi obećali vatromet.

I bio je vatromet, najradije bih ga izrezala iz svega ostalog. Ali srebrna kutija čuva sve – lud kreket žaba na pragu najkraće noći, već u sljedećem trenu zagušen bukom golemog plastičnog zabavišta koje bljeska kiselim pivom, masnim kobasicama, centrifugalnim vrtuljcima, oblacima šećerne vate koji se uzdižu s pozornica – sve dok se odnekud ne izvije operna arija kao podloga crvenim raketama nad rijekom.

Vatromet.

Eksplozije zvuče kao bijes.

Eto, takav je bio solsticij.