Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

STABLO

 

Zvalo se Muzej plesnih uspomena i trajalo je tri ili pet dana, ne sjećam se više. Svatko je radio svoje: oni koji znaju s kamerama pokazivali su što su snimili, oni koji se razmahuju riječima, vješali su zapise po zidovima. Bilo je predmeta, slika i otisaka, kratkotrajna zbirka krhkih tragova.

A u dvorištu je bilo stablo, živo i golemo, dugih opuštenih grana kakve imaju vrbe, premda možda i nije bilo vrba, možda je bilo breza, to najljepše proljetno stablo, jezgra dvorišta. Obasjane njegovim slapovima, girlandama mladog zelenila, okolne sivkaste fasade i njihova zapuštenost povlačile su se u drugi plan, kao da je sve baš kako treba biti, kao da je sve tako jadno i otrcano samo zato da stablo bude vidljivije.

Ispod stabla nalazio se okrugli stolić i dva stolca. Na stoliću stolnjak, fini porculan.

Izvolite na čaj, govorila je na vratima dvorišta jedna od kustosica kratkotrajnog plesnog muzeja. Ide se u dvoje, govorila je, ja ću vam donijeti čaj, a vi malo porazgovarajte pa zatim u dvije-tri rečenice napišite što za vas znači ples. Da, na stoliću ispod stabla bilo je i porculanski bijelih listova papira.

Još jednom, dakle: u sivom dvorištu golema zelena i mala bijela mrlja – i pitanje što je ples.

Ah, ples je sloboda, rekla bih patetično kršeći sve kanone zabrane, ples je sam život, ples je ono što mi svakoga dana najvrelije nedostaje. Ne, nisam to napisala na papir pokraj porculanske šalice. Možda o nizu pirueta u dvorani s klimavim klavirom i trodobnim ritmom valcera? Možda o ženi koja se vrti, njenoj ružičastoj haljini koja se vrti zajedno s njom, povezu preko njenih očiju i naslovu, svakako naslovu tog plesa: noću nemam tijelo, danju nemam sjenu – je li se zaista tako zvao taj plesni performans koji se slučajno pomiješao s nekim drugačijim bljeskom na nebu? ili je to moja kasnija prerada naslova, sklizanje prema ništavilu… Ili je glavna plesna uspomena za mene ipak samo sasvim obična slutnja sambe koju neprestano plešem u nekom paralelnom životu?

U ovom pak životu stablo su posjekli.

Više nema mekih visećih vitica koje se njišu na vjetru, nema zelenog mirisa. Ostale su jednako bijedne fasade i nova novcata hrpa smeća koja obećava rasti. Dvorište u kojemu je nemoguće poslužiti čaj. Dvorište u kojemu nikako, baš nikako ne bih mogla napisati  ni riječi o tome što je za mene ples. Mogla bih, međutim, napisati što mislim o drvosječama.