Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

SVATKO TRAŽI SVOG MORNARA

Treći put žena u sivoj haljini izvodi isti slijed pokreta, vijugavih, kružnih pokreta koji izviru jedan iz drugoga, nastavljajući se naizgled u beskraj, poričući vrijeme kojemu njeno lice ne odolijeva.

Kad je jučer u podne prvi put tako plesala, iza velikih stakala padao je snijeg.

Uzela je pjesmu i oplesala je. Kao što se događaj može opjevati, tako se pjesma može oplesati. To je lako. Ona pleše cijeli život. Osim posljednjih godinu dana, do ove predstave.

Radni naslov projekta bio je poezija i ples. Zato su žene koje su sve to smislile odlučile plesati u velikoj zgradi glavne knjižice u gradu. Knjižnica je mjesto gdje se čuvaju knjige. Poezija je nešto što se čita iz knjiga.

Kad je plesala drugi put, jučer navečer, istovremeno se odvijao prijenos rukometne utakmice na televizoru u kafiću koji se nalazi u predvorju knjižnice. Istom predvorju u kojemu ona pleše. I bilo je navijača.

Sada već treći put na pozornicu koja nije pozornica dovodi svojega partnera koji nije plesač. Gluhonijem je, poznaje jezik znakova. Zajedno će izreći pjesmu koju je odabrala, on svojim jasnim i razgovijetnim, ona svojim izmišljenim pokretima.

Svatko traži svojega mornara…

Ljudi prolaze kroz prostor njenog plesa ne gledajući je, ne osvrćući se. Njena je haljina siva i valovita, prelijeva se kao more. Čovjek poslovnog koraka, s poslovnom torbom, okrznuo ju je u prolazu, možda bi je i srušio da se našla na crti koja najkraćim načinom povezuje točku njegovog ulaska u predvorje s izlaznim vratima.

Nema glazbe da je brani, nema nizova stolaca koji bi jasno rekli: pokaži poštovanje, ovo je predstava! Ali ima svoju publiku: petnaestak ljudi ozbiljno je promatra, njihovi pogledi je štite, da, njihovi pogledi mogu malo zaštititi  njenu krhkost.

S druge strane staklenog zida prostire se grad. Sunce blješti s prozora neke visoke zgrade. Njen partner ulazi u bljesak, teško ga je gledati s tom nepredviđenom aureolom. Ona staje iza njega, ulazi u prostor znakova, znakovi se povezuju, pa su i njeni i njegovi, i jasni i snoviti. I tako njih troje, plesačica, gluhonijemi čovjek i sunčev odsjaj, stvaraju nov prostor unutar stvarnog prostora knjižnice, prostor u kojemu se govori nešto drugo.

Svatko traži svojega mornara…

Još dvaput će ponoviti predstavu i svaki put bit će malo drugačije. Svaki put će drugi malobrojni ljudi doći gledati, svaki put predstava će završiti čestitanjima, razdraganošću, ponekim cvijetom.

Ono što nije drugačije, ono što je svaki put isto: njen mornar na dnu mora, nedohvatan.