Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

TRAJEKT

Bila su narančasta svjetla razmazana kišom i brzinom. Negdje s desne strane more, nevidljivo.

Prije toga sam slušala zvuk iz slušalica, cirkusantski, ironičan, malo raspojasan, malo agresivan, zvuk slobode nad krajolikom obijeljenim snijegom: putuješ kroz osmijeh, u osmijeh, jer putuješ.

Zatim opori otpor grada koji odbija dati ikakve upute. Drhturenje, skliska luka, posvuda voda i odsjaji, mogla bih se odsklizati u more, jer sada je more odmah tu.

Nalazim zaklon, uranjam u šalicu čaja, miris cimeta, drobim bio-štanglicu i mrvice se rasipaju po podu. Zbrinuta i zaštićena: plastičnom pločom stola, glasom konobara, bijelim kaputom, listovima knjige koju držim pred sobom umjesto zrcala, zvrndanjem mobitela – jer u sve je utkano to putničko veselje. Učim napamet vrijeme polaska i vrijeme dolaska.

I napokon me prima trajekt, kao topla utroba, uzima me i obuhvaća, zajedno sa mnom zaranja u kišu i valove, ponovno nudi treperava svjetla, lica razmrljana prisnošću, trubi svoj nemušti pozdrav. Ovdje se svi vraćaju kući, pa se valjda vraćam i ja. I zauvijek bih se vozila kroz tu večer, smotavši se na klupi u toplini salona. Sasvim sam sigurna od svakoga zla dok plovim zimskom pučinom, ni mitska južna mora nisu ništa prema kapima ove lude kiše koja ukoso pljušti po valovima, zimskom dahu puste palube. Ipak prerano silazim u potpalublje.

Prolazeći kroz sumračni trbuh broda, pritiješnjena mirisom benzina, vidim rujno lišće vinograda, sunce koje se miješa s plimom, čujem smijeh i zvonjavu koja me čeka. Naravno, trajekt je kovčeg s blagom.

Polako, polako se spušta rampa za izlazak. U dva koraka naći ću se usred kiše, preplavljena mirisom mora, bit ću jedini putnik u malom autobusu, onda ću stići. I bit ću neka koja još nisam bila, od narančastog svjetla, od brzine i kiše, i smijat ću se tjeskobi napuštenoj s druge strane pučine.