Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

TROJE DJECE

Stajali smo u čekaonici: ja s mamom – premda još ne znam ono što ćemo uskoro saznati, u glavi mi je mutno i s naporom smišljam rečenice i osmijehe kojima je jedina svrha da joj pokažu da sam tu – malo iza nas u gužvi na hodniku još jedna majka i kći – one su na početku te priče, misle, ako si naručen, odmah dođeš na red, ali svi smo jednako naručeni – majka ispod šeširića nema kose – njih dvije razmjenjuju poneku tihu riječ, nekakav prisno zavjerenički smiješak i još su pune pouzdanja – takve smo valjda i mi bile na početku, prije nešto više od godinu dana: zašto ne bismo pobijedili rak, kad smo zajedno i radimo sve što treba, a čovjek može imati i malo sreće u životu, toliki je imaju… Treće je dijete najdalje poodmaklo: muškarac, možda ne toliko mlad koliko mladenačkog izgleda, zelena vesta i nekakvo umiljato, zafrkantsko lice. Njegov je otac u kolicima i puta je preostalo još malo. On se saginje, govori ocu kako bi sad trebao početi više jesti, kaže mu sad ovo, sad ono, nisam sigurna da ga starac koji teško diše uopće čuje, ali sigurno osjeća tu zaštitničku prisutnost. Ne bi mi se trebalo činiti da je taj sin dirljiviji od nas kćeri, ali onda se događa to, ta sitna gesta: starcu kosa malo strši sa strane i sin mu je pokušava zagladiti. To je dodir toliko nježan, i brižan, u isti mah prividno praktičan i sasvim beskoristan, da automatski izaziva suze.

Njih dvojica ulaze prvi – ispred sebe ih je propustila žena grubog glasa – u njenom glasu neka opora, herojska veselost – „ja sam tu već sedam godina“ – zatim se sin opet vraća na hodnik jer nije mogao naći nalaze pa je pomislio da su mu pali iza radijatora. Svi mu potpuno suvišno pokušavamo pomoći, jer nalazi nisu tamo, stavio ih je u očeva kolica i zaboravio u toj strašnoj zbunjenosti.

Nas troje djece izgledamo mlado, na nama se vide tragovi trenutne mode, aktivnog života. Ja imam novu frizuru, druga kći zgodnu jaknu, a i zelena vesta na sinu izgleda dobro. Zdravi smo i hrabri.

I sad, dragi moji supatnici, premda vas vjerojatno nikada više neću vidjeti, od srca vam želim upravo to što želim i sebi: da budemo zdravi i hrabri.